‘Lagao mi je, prijetio, zatočio me, tukao pa usred Zagreba izrezao skalpelom; vozač u busu se pravio da ne vidi, spasio me nepoznati dečko’

Foto: Privatna arhiva

Redakcija portala Zagreb.info donosi stravičnu ispovijest 28-godišnje E.P. porijeklom iz Čakovca, čiji je slučaj punio medijske stupce krajem prošle godine, nakon što ju je 7. rujna 2021. tadašnji partner napao u centru Zagreba sa skalpelom u ruci.

Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu podiglo je tada pred Županijskim sudom u Zagrebu optužnicu protiv hrvatskog državljanina (48) zbog počinjenja kaznenih djela trgovanja ljudima i ubojstva u pokušaju.

Okrivljenika se tereti da je od lipnja 2020. godine do 7. rujna 2021., na adresama njegovog stanovanja u Zagrebu nakon što je stupio u ljubavnu vezu s oštećenicom i počeo živjeti s njom, koristio okolnost da je ona nezaposlena te ju počeo svakodnevno fizički i verbalno zlostavljati i prijetiti ubojstvom nje i članova njene obitelji.

DORH je objavio produljenje istražnog zatvora protiv okrivljenika zbog opasnosti od ponavljanja kaznenog djela.

U nastavku u cijelosti prenosimo ispovijest napadnute mlade žene koja je za Zagreb.info kronološki podijelila strahote koje je prolazila sa zlostavljačem, a sve kako se isto ne bi dogodilo nekoj drugoj, s nekim drugim, i kako bi na vrijeme prepoznala opasnost.

Živjela sam s psihopatom koji me uveo u “život ulice”

Nešto više od godinu dana živjela sam s osobom za koju sam mislila da je poznajem, ali realnost je bila potpuno suprotna. Lagao mi je o cijelom svom životu. Pričao mi je raznorazne dogodovštine koje je proživio, putovanjima na kojima je bio, poslovima koje je radio, poznanstvima, prošlosti, a i sadašnjosti. Tada nisam ni pomišljala da laže. Na jednak način predstavljao se i drugim poznanicima. Lažno i fiktivno, nadjenuo si je ime “Ante” i nadimak “Splićo”, kako su ga i drugi nazivali i oslovljavali.

Uz njega, postepeno sam upoznavala i njegovo “društvo” i “prijatelje”. Većina njih bavi se krađama, preprodajom ukradene robe, prevarama svih vrsta, džeparenjem, žicanjem, patološkim kockanjem, preprodajom droge i raznoraznih tableta koje se zloupotrebljavaju, pa čak i raznim vrstama prostitucije. Većinom su to ljudi koji su jednostavno odustali od sebe, prepustili se toj “sudbini”, digli ruke od svega i trajno se prepustili takvom načinu života. Postepeno, uz njega, takvi ljudi i način života, postali su moja svakodnevnica.

Njegov pravi identitet i ostale osobne podatke, saznala sam tek na policiji, nakon stravičnog napada koji mi je preokrenuo život. Kasnije sam saznala i neke detalje o njegovom stvarnom životu koje su mi ispričali ljudi izvan tih njegovih krugova ljudi s kojima se družio i u koji je i mene uveo, a naravno, nisu imali nikakve veze s pričama u koje je mene uvjerio.

Osuđivan je više puta za razna kriminalna djela

Riječ je o vrlo diskutabilnoj ličnosti koja se bavila svime i svačime, osobito djelima koja uključuju nemilosrdno i bezdušno oštećivanje bilo koje osobe, na bilo koji način makar nasilno i prisilno, protuzakonito, uz “pomoć” nekih od opojnih sredstava ili na kartu straha. Bio je upleten i sudjelovao u raznim prekršajnim i kaznenim djelima, za obiteljsko nasilje, psihičkog i fizičkog, krađe, napade na službene osobe, otuđivanje stvari i robe svih vrsta, razbojništva, vožnje bez vozačke dozvole, ilegalno posjedovanje oružja, prijetnje, pa i životom, zatočivanja, trgovinu ljudima, tjeranje na prostituciju i ostale načine iznude novca, preprodaju ukradene robe, preprodaje narkotika.

Vremenski, zaista, puno godina prije našeg odnosa, imao je nevjenčanu suprugu, koja je,  ostala u drugom stanju i odlučila zadržati trudnoću, a nakon toga i dijete, bez obzira na okolnosti. Meni je ispričao sasvim drugačiju priču na početku veze, da nije imao nikakvu ženu, a još manje dijete. Nisam ni pomislila takav scenarij gdje je fizički morao biti potjeran iz sela Bibinja (nedaleko od Zadra), od strane njezinog oca i brata, zbog obiteljskog nasilja.

Dolaskom u Zagreb, svoje partnerice je tjerao na krađu, a na kraju sam shvatila da sam ja bila samo jedna u nizu njegovih žrtava. Postoje i pisani dokazi s hitne, policije, psihijatrije, a sve je isplivalo na vidjelo kad je jedna od njegovih bivših završila na hitnoj sa dva zatvorena oka i raznoraznih drugih težih ozljeda, a ni onda se nije usudila prijaviti ga za isto, što je bila i njezina, a kasnije i moja situacija. To je bio jedan odličan scenarij u koji niti jedna žena, pogotovo naivno zaljubljena, ne bi posumnjala da je riječ o teškom obliku psihopatije.

Preseljenje u Zagreb

S obzirom na sve moguće incidente i njegove identitete u Bibinju, Zenici, tj. Livnu, a kasnije i u Zagrebu shvatila sam da su gotovo sva njegova djela i postupci bili produkt psihopatsko/sociopatsko/narcisoidno/manipulatorskih, trajnih i neizlječivih poremećaja ličnosti uz ostale F-ove koje ne mogu ni sama nabrojati.

U periodu života u Dalmaciji, s društvom je otišao u provod i partijanje, u nedaleko Livno. Tijekom tamošnjeg boravka u teško alkoholiziranom stanju, svejedno je odlučio sjesti u auto, točnije za volan i voziti, policija ga je pokušala zaustaviti na više načina, ali on je ignorirao sva moguća upozorenja. Udario je automobilom policajca koji ga je pokušao spriječiti u rigoroznijim metodama zaustavljanja vozila. Unesrećeni policajac završio je s teškim tjelesnim ozljedama i oštećenjima, zbog čega mu je bila određena zatvorska kazna od 4 godine u zatvoru u Zenici (BiH).

Omalovažanje dok nisam počela gubiti svoj identitet

Sve je počelo polako, postepeno, s verbalnim nasiljem, a kasnije je postajao sve gori i gori prema meni. Ovo su bile samo neke od njegovi rečenica: „Nesposobna si”, “ne znaš ni jaje ispeći“, “nisi sposobna sama za život”, ”glupačo retardirana”, “ne znaš ni složiti krevet”, ”’nauči se ponašati”, “sve što znaš je čekati da svi okolo naprave sve umjesto tebe” i tako u nedogled.

Držao me u napuštenom objektu bez vode i struje

Sve je počelo kada sam se preselila kod njega u Zagreb, bez ikakve slutnje da će mi se život nakon toga dana pretvoriti u pakao. Kada me dovezao u svoj kvart pomislila sam da je njegov stan zapravo kraj stare ribarnice i nisam očekivala ništa neobično. U idućem trenutku sam shvatila da je riječ o napuštenom objektu, sve je bilo u krajnje derutnom stanju, namještaj se raspadao, nije bilo ni krajnje osnovnih higijenskih uvjeta, vode ni struje, apsolutno ničega.

Doslovce, štakori su mi postali “trajni sustanari”. S vremenom, navikla sam i na ostale grozne uvjete života, poput toga da na hidrant moram ići po vodu, tuširati se na stepenicama gdje me on polijeva vodom, da bilo koju nuždu moram obavljati vani, nema kuhanih obroka, nema kupovine hrane, odjevnih predmeta koji su mi potrebni, ni osnovnih higijenskih potrepština, jedino ako ih sama ne ukradem. I za sebe, i za njega.

Uvjeravao me da je trenutno u lošem financijskom stanju i da ćemo ubrzo preseliti u stan, te da je ovo samo privremena situacija koja će proći. Nisam se nikad povodila za novcem, pa sam tada, pristala i na takav život, nadajući se da ćemo uskoro živjeti u “normalnim” životnim uvjetima.

Najgore batine sam dobivala kada nije imao novca

Zapravo me najviše napadao u svakom smislu, kada nismo imali novaca i kada moja majka ili baka nisu slala novce kao inače. Tada bi jednostavno poludio, a ja bi tu uvijek nastradala i bila “vreća za boks” u svakom pogledu. Čak je i moja baka odvajala svoju ”crkavicu” od mirovine, da bi mi slala novac kad bi nasilje eskaliralo i nisam više vidjela drugog izlaza. A nitko, nije mogao ni slutiti što mi se zapravo događa iza zatvorenih vrata. Postao bi užasno nervozan i agresivan, a ja sam uvijek bila glavna meta.

Sve u vezi krađa i raznoraznih laži i prevara, inicirano isključivo zbog njega i “mira u kući”, počelo je vrlo proračunato i suptilno. Bili bi u trgovinama, a on bi mi rekao: „Nemamo novaca, daj uzmi“, a ja se nisam usudila pružati mu ikakav otpor jer znam što bi kasnije uslijedilo. Kasnije je to postalo sve učestalije, ja sam jednostavno postala glavni ”izvođač” njegovih planova u krađama i takvom načinu života. Tako je sve krenulo, a nakon nekog vremena me, tramvajem, razvozio po cijelom Zagrebu i govorio mi gdje da uđem i što da ukradem, kako bi on to preprodavao trećim osobama.

Trebala sam zaslužiti ”dobar tretman” od njega, a to je značilo opskrbiti mu dovoljno novca da on može kupiti alkohol i sve što mu je potrebno. To su bili jedini trenuci mira za mene, u takvim fazama me nije tukao ni dizao ruku na mene. Čak se znao i šaliti sa mnom pred prijateljima, pa je i cijelo društvo častio. Netko sa strane, vrlo teško bi mogao pomisliti o kakvom čovjeku i odnosu se radi. Najvažnija mu je bila slika u društvu i da ima mlađu ženu. Na takve načine je zapravo preživljavao. Mene je uvjerio da sam u životu, jedino sposobna za krađu, da za ostalo nisam, ni kao osoba, ni kao žena, ni kao buduća majka, a da kao osoba ne vrijedim ništa.

Prije njega nisam imala ni kaznu za parking

Nakon svih tih silnih krađa po Zagrebu, gotovo svaka policijska stanica je vrlo dobro poznavala moje lice i “čime se bavim”, a uz to su, neminovno, postojali i stalni “posjeti” jedinici za zadržavanje na Oranicama, pa i po dva i pol dana. Prvi put je bio posebno traumatičan. Policijskim autom, odvedena sam u neku nepoznatu zgradu, na meni, nepoznatoj lokaciji. Ulazim, vode me dvoje policajaca, koji se ne miču od mene ni metra.

Skidaju nakit s mene, gumice za kosu, špangice u kosi, sve stvari iz džepova i torbice, prepipavaju me da nisam sakrila nešto, negdje. Zatim skidanje patika, a ako imaju vezice, vađenje vezica iz cipela ili tenisica. U prostoriji s velikim metalnim vratima nalazilo se 6 tankih strunjača bez jastuka, samo s jednom prljavom dekom. Stakla su udaljena i zamućena, iza njih rešetke i ventilacijski sustav koji svojim radom “ubija psihu”.

Nema sata, nema kalendara, zbog zamućenih stakala, nisam znala je li dan ili noć. Potresena, plačući, provela sam svoj prvi posjet Oranicama. Ponekad bih završila tamo zbog nespretne krađe s obzirom na pritisak i prisilu, a ponekad s namjerom da me uhvate u krađi jer sam se htjela odmoriti od čovjeka koji mi je uništavao život.

Otprilike osam puta, otkad sam bila u vezi s njim, bila sam s policijske strane, prisiljena, prespavati ili boraviti na Oranicama. Možete zamisliti kakav je meni šok bio doživjeti takvo nešto, a prije nisam imala ni kaznu za parking, niti sam ikad u životu počinila ni ikakvo krivično, niti kazneno djelo. djelo. Bježala sam od jedne muke u drugu. Policija me već vrlo dobro poznavala, dobila sam ‘stigmu’ patološke kradljivice, ali nitko nije znao pozadinu priče.

Okrenuo je cijelu obitelj protiv mene

Svaki put kada sam htjela prekinuti i otići od njega, on bi me istukao do iznemoglosti. Prijetio mi je da će me ubiti ako odem. Tražila sam policijsku zaštitu, međutim on me tražio danima po gradu, ponekad sam spavala na minusima između tuđih kuća, samo da se ne vratim. Nisam htjela ni kontaktirati vlastitu obitelj jer sam se bojala da bi to isto mogao zloupotrijebiti i doći do mene.

Manipulirao je i njima, uvjeravao ih je da sam ja luda i da nešto nije u redu sa mnom. U kasnijim pokušajima da se maknem od njega, pitao me da mu odgovorim samo na jedno pitanje: “Hoću li biti njegova?” Ako bi moj odgovor bio “ne”, odlučno i suvislo je tvrdio da će pucati tri puta u mene, prvi put u srce, drugi put u čelo i treći put da potvrdi. U njegovim očima sam vidjela da se taj čovjek ne libi ubiti i tog sam se krajnje bojala.

U napuštenoj zgradi je čuvao skalpele, kasnije me s jednim od njih napao

To se i dogodilo. Na kraju me pokušao ubiti. Sve je počelo običnim pozivom njegovih prijatelja koji su nas pozvali u posjet. U jednom trenutku mi je pred svima njima lupio dva šamara i ja sam od siline udarca pala na pod. Budući da je njihova kuća bila na Kozari Boku, uputili smo se kući te ušli u kasni autobus do Kvatrića, a on me cijelim putem čupao za kosu, vukao za majicu, cipelario i tukao kao životinju.

Potrčala sam naprijed do vozača u nadi da će me zaštiti. Vikala sam i lupala na staklo vozaču ”upomoć” dok me on tukao, a vozač se pravio da me ne vidi i ne čuje. Nije me prestao tući sve do stanice na Kvatriću, kada je vozač tek otvorio vrata. Potrčala sam u prvi Kebab centar nadajući se da me tamo neće dohvatiti, ali prevarila sam se. Počeo je zamahivati rukama bez ikakve kontrole. Takve skalpele sam već vidjela u napuštenoj zgradi gdje smo živjeli. Pokušao mi je prerezati grkljan, a ja sam se svom snagom opirala. Uspio me razrezati po rukama, prsima, i leđima. U tom trenutku je nepoznati dečko, skočio na njega s leđa i udario ga, a on je pao na pod.

Možete zamisliti koliko je hrabrosti taj dečko imao da je nasrnuo na čovjeka od 130 kilograma koji je tri puta veći od njega. Prema nadzornim kamerama koje je policija kasnije pregledavala, da me dohvatio još samo jedan put, prema visini i položaju njegove ruke, sigurno bi mi prerezao grkljan. Navodno ga je dečko toliko istukao da se nije dignuo s poda do dolaska policije. Priveli su ga, a ja sam se tek onda usudila pomaknuti s mjesta. Pružena mi je medicinska pomoć, a danas se još uvijek nosim s tim ožiljcima, iako je prošlo tek tri mjeseca. Psihičke posljedice s kojima se danas nosim, gore su od fizičkih.

Bojala sam se vlastite sjene

Prvih mjesec dana nakon napada bilo mi je najteže. Osjećala sam da padam u tešku depresiju, od straha nisam htjela izaći iz kuće. Nisam htjela ni hodati sama po cesti, osjećala sam se čudno jer sam prije toga bila zatočena i nisam nigdje hodala bez njega, a i bilo me strah da se ne pojavi. Čudan osjećaj slobode, koji ne možete ni nazvati slobodom jer se još uvijek osjećate psihički zatočenom. Doslovno sam se bojala vlastite sjene, noću bih se budila u znoju, stalne noćne more nisu mi davale mira, spopadali su me strašni strahovi, imala sam panične napadaje koji nisu prestajali.

Moj zlostavljač srećom više nije u mojoj blizini jer je u pritvoru koji mu je, napokon, produljen na maksimalan rok, tj. do kraja istražnog postupka i konačne presude suda i određivanja duljine i mjesta izdržavanja zatvorske kazne. Međutim, meni je teško ponekad biti kraj sebe, sada kada ostanem sa svojim mislima i razmišljam o svemu mi što se dogodilo. Jednom sam jednostavno radila nešto po kući i počela vrtjeti svakakve misli u glavi. U tim trenucima mi se zacrnilo pred očima, pomišljala sam na suicid. Htjela sam da više ne osjećam sve te posljedice, strah, bol i patnju.

Znam da sam još na putu prema kompletnom, i fizički i psihički, oporavku. Uz svu podršku, spremna sam, postepeno se vratiti u život, iako znam da me na tom putu čeka još mnogo osobnih borbi. Ali to je život, osjećam da sam spremna na novi rast i znam da će to doći.

Foto: Privatna arhiva

Komentari