MOJA PETOMJESEČNA AVANTURA U ARGENTINI ‘Zbog mene su pripremili svoju jedinu svinju’

U Dubravkinu priču iz Argentine, zaljubili smo se na prvo čitanje.

Otići na studentsku razmjenu u posljednje je vrijeme postalo “in” na svim hrvatskim sveučilištima. Međutim, dok većina studenata ostaje na starom kontinentu i najčešće odlaze kao stipendisti programa Erasmus, ona se odlučila otputovati malo dalje. Kako nam je rekla, Buenos Aires je bio njezin prvi i jedini izbor. Priznaje, otići na tako daleki put nije bilo jednostavno, ali je želja i naposljetku znatiželja, bila i više nego dovoljna motivacija da ova 23-godišnja studentica novinarstva iz Zagreba krene put Južne Amerike. Dubravka donosi sve skrivene tajne dalekog Buenos Airesa i otkriva ono što ne možete pročitati niti u jednom turističkom vodiču – osjećaje i dojmove nakon susreta s toliko drugačijim životnim navikama, kulturom i ljudima.

Ovo je njezina priča.

Tango kao zaštitni znak Buenos Airesa 

Ako bi se tražio nekakav zaštitni znak argentinske metropole, grada u kojem živi oko 13 milijuna ljudi po priručnicima bi to sigurno bio tango. Ples koji je nastao na obalama Rio de la Plate na kraju 19. stoljeća i glazbeni bum koji je u Argentini trajao sve do pedesetih godina 20. stoljeća, i danas je dio toga grada. Zanimljivo je kako još postoje radio programi s kojih se čuju ritmovi tanga, veliki je broj besplatnih tečajeva tanga , ali i nečega što bi se kod nas nazvalo “plesnjacima.”

Tako je primjerice “Milonga” zapravo plesnjak otvoren sve dane u tjednu, za sve dobne skupine i sve razine poznavanja tanga. Iako se moje znanje tanga ne može nazvati niti početničkim, to nije bilo toliko važno. Uz dobru glazbu, često bih se nasmijala 70-godišnjim parovima, koji su me znali svojim znanjem, vedrinom i spremnošću čak i posramiti. Tu je možda i glavna razlika između Hrvatske i Argentine. U demografski relativno mladoj zemlji – prosječna starost je 30 godina – ima mjesta i za starije.

IMG_5753

Dubravka Grubišić

Iako su me ”stariji” stvarno oduševili, ne mogu ne reći kako sam posebno u prvih nekoliko dana bila sam iznenađena brojem mladih, ali i – zaposlenih ljudi! Mladi u Argentini rade, i to svugdje,  na benzinskim postajama, u bankama, u uredima. Šetajući glavnom ulicom poslovnog centra u Buenos Airesu, ulicom Florida, u bujici ljudi prevladavali su mladi. Nakon nekoliko mjeseci prilagodbe, razgovora sa fakultetskim kolegama i dugih ispijanja “matea”, bilo mi je jasno da mladi rade jer argentinska filozofija kaže ovako: “Radi da imaš svoje.” Čak su i predavanja na fakultetima uglavnom organizirana u popodnevnim satima, od 17 pa sve do 23 sata navečer, kako bi studenti mogli ujutro raditi i popodne studirati.

[box type=”shadow” align=”” class=”” width=””]Kada sam se kući vratila s drvenom tikvicom u kojoj je bila “yerba”, reakcija moje obitelji bila je nešto poput: “Pa što je to? Zašto to piješ?” Nakon kratkog izlaganja, shvatili su da je biljka mate nešto slično zelenom čaju i da se pije iz tikvice jer je takav običaj. Ono što za hrvatsko društvo znači višesatno ispijanje kave, to se u Argentini može opisati glagolom “matear.” Mate se pije svakodnevno, po više puta, a kada ga pije više ljudi, svi piju iz iste tikvice.[/box]

Grad je pun Europljana, a u periferiji prevladava siromaštvo

Na predavanjima i na fakultetu, na televiziji, radiju, novinama, na naslovima knjiga mogu se vidjeti prezimena sa svih krajeva svijeta, a najviše iz Europe. Najjednostavnije je to ipak objasniti nabrajanjem argentinskih političara; tako se argentinska predsjednica preziva Kirchner, a na političkim stranicama često se spominje Alperović, Menem i ostali. Tipično obiteljsko stablo ima barem tri različite vrste nacionalnosti.

Ono što prosječnom turistu nije vidljivo, a niti preporučljivo da vidi, svakako su naselja siromaštva koja od 50-ih godina neprestano i nekontrolirano rastu na rubnim dijelovima grada. Neka su više, a neka manje opasna. U naseljima se živi od prodaje droge, a razina kriminala može se samo približno procijeniti, s obzirom da ulazak u ta naselja nije jednostavan niti policiji. Isto tako, dojam o multikulturalizmu koji dobijete hodajući ulicama Buenos Airesa, nestane kada se vidi da u naseljima siromaštva, takozvanim “villama” žive stanovnici uglavnom tamnije boje kože, doseljenici iz Bolivije, Perua i unutrašnjosti zemlje.

Proslava dana kaktusovog cvijeta u selu Caspinchango
Proslava dana kaktusovog cvijeta u selu Caspinchango

IMG_6046

UZGAJALI SU JE CIJELE GODINE: Zbog mene su pripremili svoju jedinu svinju

Argentina je toliko velika da, kada iz Buenos Aires odlučite automobilom ići prema sjeveru, jugu ili zapadu, niti dva dana putovanja neće biti dovoljna da bi se iz nje izašlo. Ja sam putovala na sjever, u provincije Tucuman i Saltu, u mala sela gdje ljudi još uvijek žive nekim zaboravljenim načinom života. Male kuće, velike obitelj i jednostavan život opis je životnog stila tamošnjeg stanovništva. U selu Amaicha del Valle, koje se nalazi na nešto manje od 2000 metara iznad razine mora uhvatio me je jedan od 6 dana u godini kada kiši. Suha klima, masline i kamen podsjetili su me na Dalmaciju. Stanovništvo je svjesno svojih indijanskih korijena, a priče o magičnim pumama, duhovima umrlih i sličnim stvarima uvijek su aktualne. Gostoprimstvo je skromna riječ kojom se može opisati kako su me ugostili Clara i Martin, stari par koji mi je bez problema otvorio vrata svoje kuće i ne samo to; uputili su se sa mnom na pet sati dugo penjanje po planinama, pod suncem od 45 stupnjeva, a na odlasku pripremili svoju jedinu svinju, koju su uzgajali cijele godine.

11064795_10204842589289228_8200145401642089372_n

[box type=”shadow” align=”” class=”” width=””]U pet mjeseci studentske razmjene shvatila sam da se na bilo kojem mjestu na svijetu mogu osjećati kao kod kuće. Zaista, Buenos Aires je bio pravi dom i svakako bih svima preporučila da posjete taj Pariz Latinske Amerike. Njegovo bi vas ime moglo začuditi, jer nešto što sigurno nećete naći jest dobar zrak, kako u prijevodu glasi njegovo ime. Ipak, naići ćete na predivne ulice, na šarenilo europske i indijanske kulture, na mnogo sunca i, naravno, vesele i uvijek nasmijane Argentince.[/box]

Argentinsko vino i ”asado” mi najviše nedostaju

Nakon povratka u Lijepu našu, odnosno tri mjeseca otkako sam se vratila iz Argentine; ono za čim najviše žalim (i to najviše vikendima) jest argentinsko meso. Niti jedna hrvatska mesnica neće imati takozvanu “entrañu”, odnosno tzv. ”kratki”. Kako su mi objasnili, to je poseban dio mesa kojega u jednom govedu ima svega 50-80 cm dužine. Ni argentinski mesari neće biti presretni ako ih šarmirate pričom da ste iz Hrvatske i da tamo nema dobrog mesa, pa vam na kraju moraju prodati i zadnju “entrañu”, koju su u stvari čuvali sebi za nedjeljni “asado”.

Zašto kažem “asado”, a ne roštilj?  Možda se argentinski asado i hrvatski roštilj oboje pripremaju na jednak način, na otvorenoj vatri, ali to je sve što imaju zajedničko. Asado je u pravilu nedjeljna obiteljska aktivnost u kojoj sudjeluje cijela obitelj. Dok netko peče meso, drugi pripremaju salate, treći postavljaju stol. Meso se peče otprilike tri sata na laganoj vatri, a količine mesa mogu se popeti i do jednog kilograma po osobi. Toliko pojede prosječan argentinski muškarac, toliko i još ono što ostane ženama.

Sve se to, naravno, lakše jede uz dobro argentinsko vino. Kad kažem dobro, mislim najbolje koje sam ikada probala. Uz to se cijene prosječne boce vina kreću između 20 i 30 kuna. No, ta se prosječna boca vina svojom kvalitetom može se usporediti s europskim i hrvatskim vinima čija je cijena duplo, ako ne i višestruko skuplja. Jasno je da se Argentici, kao i mi, vole dobro najesti, ali i sve to dodatno začiniti.

Dubravka Grubišić

Zaista, Buenos Aires je bio pravi dom i svakako bih svima preporučila da posjete taj Pariz Latinske Amerike. Njegovo bi vas ime moglo začuditi, jer nešto što sigurno nećete naći jest dobar zrak, kako u prijevodu zapravo i glasi njegovo ime. Ipak, naići ćete na predivne ulice, na šarenilo europske i indijanske kulture, na mnogo sunca i, naravno, vesele i uvijek nasmijane Argentince.


Komentari