Mislav Komorski: ‘Ostao sam zatočen u Indiji, sad živim sa svećenicima i čekam’

Foto: Damir Krajac / CROPIX

Naš nogometaš Mislav Komorski, bivši igrač Dinama, Lokomotive i Intera, a sada i Northeast Uniteda, nije uspio otputovati kući. Utočište je pronašao kod svećenika salezijanaca s kojima moli i čeka, a 24 sata prenosi njegovu ispovijest.

“Kao što ste vjerojatno mogli vidjeti u hrvatskim medijima, u Indiji je proglašena karantena, policija nerijetko i batinama kažnjava oglušavanje na restriktivne mjere, što je i razumljivo, s obzirom na potencijalno veliku opasnost koja prijeti zemlji s oko 1,3 milijarde stanovnika, koji su uglavnom bez adekvatne zdravstvene zaštite. U Indiju sam prvi put stigao u rujnu 2018. godine i moj prvi dojam nije bio nimalo bajan. Tako nešto nisam vidio čak ni u filmovima. Put od zračne luke do hotela je kombinacija džungle i autoputa po kojem automobili prolaze trubeći bez obraćanja pozornosti na pravila, a svako malo na cesti možeš vidjeti kravu, ponekad čak i slona…

Sparina je velika, miris je drugačiji, čak ni okus hrane nije onakav kakvim ga mi zamišljamo u nekim romantičnim predodžbama o Indiji. I tako je sve dok se ne privikneš, dok ti se nakon nekog vremena percepcija ne promjeni, pa prihvatiš stvari koje su ti smetale, i počneš uživati u ovom za nas jako egzotičnom dijelu svijeta, s potpuno drukčijim načinom života od našeg europskog.

Riža je u većini indijskih kućanstava glavna namirnica, jedu je svaki dan, uglavnom s njihovim specijalitetom ‘dalom’, a ovaj, sjeveroistočni dio Indije, specifičan je i po tome što dio stanovništva jede gotovo sve životinje, tako se na njihovom meniju mogu naći i psi, mačke, štakori, zmije i tko zna što sve ne, a priče kako te životinje love i pripremaju zvuče nevjerojatno.

Dobar dio grada podsjeća me na naš, zagrebački “Hrelić”, gdje možeš pronaći sve, od igle do lokomotive. Ali to ne vrijedi i za toaletni papir kojega je jako teško pronaći, budući da ga Indijci u pravilu ne koriste. Dobar dio kuća izvan gradova još uvijek funkcionira po starim načelima, tu se i dalje odjeća pere ‘na ruke’, a pranje tijela obavlja tako da se polijevaju kantama vode.

Jedna od zanimljivosti mjesta gdje se nalazim je i taj što je prije manje od godinu dana u susjedstvo iz obližnje džungle zalutao tigar, kojeg su potom uspavali i vratili u džunglu, što mi je prijatelj prepričao bez previše uzbuđenja. Za njih je to očito nešto normalno. No, s druge strane, Indija je predivna zemlja s velikom kulturom i tradicijom, s brojnim monumentalnim građevinama i prirodnim ljepotama. Jedna je od najstarijih civilizacija na svijetu i zbog toga je kroz povijest bila meta i želja brojnih imperijalističkih sila, čiji se utjecaj i danas vidi na brojnim područjima. No Indija se razvija velikom brzinom, i njeno vrijeme tek dolazi…

Raznolikost Indije je velika, tako da bih vam o svakom dijelu mogao ispričati posebnu priču, a s obzirom da sam imao tu sreću i da sam dosta putovao na gostujuće utakmice, dosta sam toga i vidio. No za mene su posebna priča ljudi, Indijci su jednostavni i srdačni, i do sada nisam imao niti jedan problem, iako danas, u vrijeme pandemije korone, nigdje nije poželjno biti stranac, pa tako ni u Indiji.

Inače ne izlazim previše vani, imam ono najosnovnije što mi treba, tako da vrijeme provodim u druženju sa svećenicima i prijateljima s kojima živim u kompleksu, pomalo i treniram, trčim, čitam. Ne nedostaje mi ništa, jedini problem je što više ne možemo kupiti meso i ribu… Zahvalan sam Bogu na utočištu koje mi je pružio u ovim kaotičnim vremenima, a kako je sada vrijeme Korizme, koja je za mene kao Katolika puno više od puke tradicije, toplo se nadam da će dolaskom Uskrsa sve doći na svoje mjesto, pa tako i moj povratak kući”.


Komentari