Mesićev kuhar otkrio: ‘Na Pantovčaku je kao u menzi, a kuhinje na moru su koncentracijski logori za sezonce. Zato i bježimo!’

223

Da se Hrvatska polako prazni i da odlaze svi koji znaju i žele nešto raditi, a da u Lijepoj našoj ostaju samo besposličari i uhljebi, nije neka novost. Turističkoj sezoni koja nam se približava prijeti katastrofa jer nedostaje sezonaca, a najviši deficit bilježi zanimanje kuhar. Kuhari nedostaju i Uredu predsjednice, stoga je novinarka Mia Mitrović s portala Dnevno.hrBojanom Vukelićem (32), nekadašnjim kuharom s Pantovčaka, koji je nedavno ‘zapalio’ iz zemlje.

Bojan je prije desetak godina, u vrijeme mandata predsjednika Stjepana Mesića, kuhao na Pantovčaku, a potom u mnogim luksuznim i manje luksuznim restoranima diljem Hrvatske. Trenutno radi u vrhunskom restoranu u jednoj europskoj prijestolnici, no planira odseliti u jugoistočnu Aziju gdje ga čeka dobro plaćen posao.

‘Pantovčak – studentska menza s pet zvjezdica’

Za portal Dnevno.hr potvrdio je sve ono što smo o niskim plaćama na Pantovčaku mogli pročitati u medijima i otkrio kako je u Mesićevo doba plaća bila nešto viša nego danas u mandatu predsjednice Kolinde Grabar – Kitarović. Plaća pomoćnog kuhara sada iznosi 3 200 kuna, a prije desetak godina kada je on tamo radio, bila je 3 500.

“Na Pantovčaku više nikada ne bih radio jer svaki pametan kuhar koji drži do sebe želi više od rada u menzi na što se svodi posao tamo. Osim kada budu svečane večere za predsjednike drugih država i delagate, tada je kao u studentskoj menzi, ali s pet zvjezdica. Posao postaje zahtjevan kao u luksuznom hotelu, no za trostruko manju plaću. Namirnice koje smo koristili čak i prilikom takvih večera bile su osrednje kvalitete jer je osoba koja je radila nabavu imala svoje Rođe s kojima je prala lovu iz proračuna“, govori Bojan koji je otkrio i neke detalje s predsjedničkih jelovnika.

“Stranim delegatima uglavnom smo kuhali hrvatska tradicionalna jela, ovisno o sezoni. Petkom je bila riba; lignje, srdele, pastrve, orade ili brancini. Zima je bila rezervirana za gulaše, sarme i bakina kuhana jela. Kvaliteta hrane je bila dobra, a deserti vrhunski. Gospođa koja je bila zadužena za slastice u vrijeme kada sam ja radio gore, imala je svakakvih aduta u rukavu”, priča Bojan, koji nije upućen u sve tajne kuhinje Pantovčaka jer je tamo proveo kratko vrijeme. Otkaz mu je, kaže, smjestio šef koji ga nije mogao smisliti.

“Voditelj je bio tipična egocentrična kretenčina kakvih sam se u svojoj karijeri nažalost nagledao i previše. Iživljavao se na starijim gospođama koje su u kuhinji držale posao. One bi to šutke trpjele, ali ja sam uvijek imao neki zajedljivi komentar i odgovor na njegova sranja. Nije me mogao smisliti jer sam nanjušio da je govno od čovjeka. Uvijek nanjušim takve pa mi je smjestio otkaz prvom prilikom, mjesec dana prije potpisivanja novog ugovora. Ali, ne žalim zbog toga. Učinio mi je uslugu”, ispričao je bivši Mesićev kuhar. Za šefa države kojemu je kuhao kaže da je bio ‘ok lik’.

“Meske je prema protokolu smio jesti u svom uredu, ali je često jeo dolje s ljudima i družio se sa zaposlenicima. Znao nam je uletjeti u kuhinju da vidi kako nam je i našaliti se s nama. Nikada nije izvolijevao. Ako je na meniju sarma, Mesić je jeo sarmu, a najviše je volio pašticadu što je čudno za jednog Slavonca“, otkrio je za Dnevno.hr Bojan, kojemu je iskustvo s Pantovčaka bilo dobra preporuka za rad u mnogim luksuznim restoranima diljem Hrvatske. Međutim, baš kao i mnogi, otišao je iz zemlje da se više ne vrati.

‘U sezoni se radi pet mjeseci po 12 sati bez slobodnog dana. I svima je to normalno’

“Manje, više, svi mi koji znamo raditi smo otišli jer su kuharske plaće iste kakve su bile prije krize i prije turističkog booma. Za istu plaću kao prije deset godina, danas radimo trostruko više. U Zagrebu je kuharska plaća oko 5 000 kuna što je također malo. Osim toga, poslodavci ti uvijek ostanu ‘visiti’. Plaćaju minimalac i ostatak na ruke, a te ruke su uvijek natezanje. Na mnogo mjesta gdje sam radio, zakinuli bi me bar za pola ili jednu plaću”, govori te dodaje da za loš položaj zanimanja kuhar u društvu nisu krivi samo poslodavci.

U Hrvatskoj ne postoji kultura jedenja u restoranima kao što postoji vani. Razlog za to je i nizak standard. Oni koji rade, jedu u pekarama i u ‘prčvarnicama’ s Pauze.hr, a ponuda se svodi na ‘trash’. Kvalitetna hrana u startu je skuplja, a Hrvati presiromašni. Kako i ne bi, kada cijene samo rastu, a plaće ostaju iste. Zbog toga i mnogi restorani propadaju”, objašnjava. Usporedbe radi, u europskoj prijestolnici gdje se sada nalazi, normalno je da se barem jedan obrok u danu pojede vani te da se zdravi, normalan obrok može naći već za deset eura.

“Drugi problem je sezona. Tada vlasnici napucaju cijene za nautičare i turiste dubokih džepova, a većina restorana na obali svodi se na copy paste menije koji se sastoje od hamburgera, ribe iz uzgoja, pizze i smrznute hrane po apsurdno previsokim cijenama. Na čitavoj obali ima dvadesetak autentičnih, kvalitetnih restorana koji super rade i serviraju kvalitetne namirnice bez prevare. Sve ostalo je teški škart”, iskren je Bojan koji među takve restorane ubraja šibenski ‘Pelegrini’, restoran ‘Boškina’ na Pagu, pulsku ‘Vodnjanku’ i restoran ‘Orsan’ u Dubrovačkoj marini. Za većinu vlasnika restorana s kojima je radio, kao i za uvjete posla u sezoni, nema lijepe riječi. To je i glavni razlog zašto je otišao, kaže.

“Svi gledaju kako da ti plate što manje za što veći broj sati koje odradiš. Kasnije se žale kako nemaju love, a kupe si Mercedes. Kada potroše sve što su zaradili za vrijeme sezone, nemaju više para za tankati benzin u taj isti Mercedes. Za godinu, dvije , pročuje se da su loši gazde pa više nitko ne želi raditi za njih. Onda se po medijima žale da nemaju radnu snagu. Na kraju propadnu”, priča tipičnu priču iz ugostiteljskog poduzetništva Bojan te dodaje kako su vlasnici restorana u nedostatku radne snage počeli dovlačiti jeftiniji i puno nesposobniji kadar iz zemalja istočne Europe, uglavnom iz Makedonije.

“Oni pristaju raditi sezonu za 5 000 kuna. Meni to više ne pada na kraj pameti. Tu gdje sam sada početna plaća mi je 2 000 eura! Radi se puno, ali me ne izrabljuju. U sezoni na Jadranu svaki dan sam radio od osam ujutro do ponoći s dnevnim odmorom od sat i po, dva i to bez jednog slobodnog dana pet mjeseci. Sa sezone sam se vraćao toliko smožden da bi mi trebalo više od mjesec dana da se oporavim. A da ne pričam o tome kako nas uglavnom ne prijavljuju, a lažu da su nas prijavili i da je smještaj ispod svake razine. U zadnjem restoranu gdje sam bio, imali smo tuš bez tople vode koji radi na sunčevu toplinu što je u 5. i 6. mjesecu problem. Običaj je bio da se šef tušira prvi. On bi potrošio svu toplu vodu pa sam onda sa sebe morao hladnom vodom prato masnoću od roštilja. Ma, fuj! Sretan sam što sam otišao i ne namjeravam se tako skoro vraćati”, zaključio je Vukelić.



Komentari