Hrvoja (18) izvukao je na leđima, poslije logora u Laguni tražio ‘samo’ krumpir, a u Dubravi je našao dom: ‘Ljudima u Zagrebu kapa do poda’

Mladen Novak Mrakan photo: privatna arhiva

Mladen Novak Mrakan, hrvatski je branitelj koji je s 23 godine išao braniti svoj rodni Vukovar, prošao pakao zarobljeništva srpske vojske, a danas živi u Dubravi, u Zagrebu. Osim po umjetničkom radu, u svom malom ateljeu gdje izrađuje križeve od čahura metaka, javnosti je poznat i po tome što ne sudjeluje u tradicionalnoj Koloni sjećanja. Vedar i raspoložen, iznosio je svoja sjećanja i zamolio da naglasimo kako je nacionalist, ali ne i šovinist, te kako nema ništa protiv Srba, samo protiv četnika, te kako je on Hrvat, ali ne i ustaša. Za Zagreb.info otkriva zašto neće ni ove godine u Kolonu, prisjeća se i ratnih nesreća, prvog susreta sa Zagrebom u hotelu Laguna na Trešnjevci. Govori i zašto je sretan i zahvalan što je rovove zamijenio Dubravom.

Mladen Novak Mrakan danas sa majicom Alojzija Stepinca Photo: privatna arhiva

Obljetnica je pada Vukovara. U Vukovaru ste rođeni i išli ste ga braniti, te ste završili u logoru. Znam da su to vjerojatno vrlo teška i bolna sjećanja, ali možete li se možda prisjetiti kako ste završili u zarobljeništvu?

Vukovar je pao 18. i Mitrovac se tad predao, a mi u Borovu smo još pucali. Svatko je imao svoj dogovor, proboj desno-lijevo i ja sam imao dogovor s dvojicom frendova. Međutim, oni su bili odvažniji za proboj, ja sam rekao: „idem samo do skloništa vidjeti što se i kako događa pa ćemo se naći“. Došao sam do skloništa i tamo sreo svoje prijatelje iz vojne policije i ljudi s kojima sam ratovao (dosta mojih prijatelja je poginulo i bili su ranjeni). Tada sam vidio da to nije bilo baš kako se priča. Vidim sklonište su gađali tenkovima, sve je kleknulo i počelo se urušavati. Odvažio sam se otići kod dvojice frendova za proboj, mada su se ini već sklonili. Na tom putu iz kombinata Borova, nailazim na momka koji je bio naslonjen na neki stroj ili drvo, imao je crnu jaknu, traperice, ali traperice su bile poderane gore kod potkoljenice. Uhvatio se za pojas i htio je pucati na mene jer sam izgledao sam kao četnik (crna marama, presvukao sam se u uniformu da se provučem znate). Prvo kad me vidio se uplašio. Pitao sam ga: „što je s tobom“,  a on je rekao da je ranjen. Dečko je bio zbunjen, dalje nije mogao, a nije mu jasno bilo (jer sam se radi proboja presvukao) odakle četnici iz tog smjera, jer su tamo iza njega 200-300 pucali, bombe padale, ono klasično. Razmišljao sam što da napravim. Bio je mlad dečko, 18 godina, tek sam kasnije doznao da se zove Hrvoje Mađarević i danas smo prijatelji.

Mladen Novak Mrakan iz ratnih vremena Photo: privatna arhiva

Uzeo sam ga na leđa i poveo do skloništa do Borova i ostavio kod dvojice doktora. On me je zagrlio i zahvalio jer sam mu spasio život, ali odgovorio sam mu kako sam mu samo pomogao, nisam mu spasio život, ali da bi kao ranjenik trebao imati veće šanse izvući se od mene.

Pozdravili smo se i ja sam se vratio na položaj. Moja dva frenda su bila deset metara povučeni u šahtu. Nisu me čuli kad sam ih zvao, što nije njihova krivnja nego moja. Takva je sudbina, valjda je dragi Bog htio da nađem Hrvoja. Na kraju sam se vratio, naravno bila je predaja, 20.11. sam zarobljen, 14.8. sam pušten. Onda smo se sreli u Vlaškoj u Zagrebu. Stao je ispred mene a dva doktora kod kojih sam ga ostavio su također bila tamo. On me počeo grliti i ljubiti, a do tada mi brojni nisu vjerovali da sam ga nosio. Ali, on me tražio i onda me njegova mama našla.

Mladen Novak Mrakan 1991. Photo: privatna arhiva

Nakon oslobođenja, bili ste jedno vrijeme u Zagrebu, u hotelu Laguna, zar ne?

Kad sam izašao iz logora nisam imao riješen prognanički status. Moj prijatelj Sucić Miroslav (izašao u proboju u Vukovaru, roditelji su mu ubijeni, a sa Zvonkom Kovačevićem bili su vlasnici kafića u centru grada gdje sam radio) imao je sobu u Laguni i kad me vidio kad sam izašao iz logora onakvog jadnog isprebijanog (slomili mi nos i šest rebara), rekao mi je „idem na more s djevojkom (sadašnjom suprugom) na 10-15 dana“, evo ti ključ od sobe. Ja sam tamo bio nitko i ništa, sve što sam imao je registracijski broj od crvenog križa. Tu sam došao i trebao mi je mir (iako sam upoznao sve tamo) bio sam umoran, razumijete slava paše na početku, kasnije ubija. Došao sam dolje i odem na ručak. U to doba, da ste htjeli tamo pečenog vola nema problema. Sjajan je bio jelovnik i osoblje. Pita me konobar „Dobar dan gospodine izvolite, a ja ga pitam „možete li mi donijeti najveći oval pečenog krumpira, glavicu luka i pivo. Čovjek me pogledao iznenađeno i pitao u šoku: „Ne želite nešto drugo”, a ja kažem “ne”. Nakon par minuta dođe neki uglađeni gospodin, u kravati i odijelu. Vi u tom trenutku niste još ni svjesni slobode (i ne znate hoće li vas netko izgrditi, svakakvih je uvreda bilo i optužba da su Vukovarci počeli rat) i taj čovjek me ljubazno pozdravi, upita je li slobodno za sjesti. Ja mu odzdravim i kažem da je, pa me onda pita: „Gospodine, što ne valja s našom hranom jer vi niste zadovoljni“. Ja ga pogledam iznenađeno,  a on nastavi „Je li nešto nije u redu s našom kuhinjom kad vi hoćete samo krumpir“. Ja mu kažem: „Ovdje sam privremeno (u sobi od Sucića Miroslava), ali molim vas, kuhinja vam je odlična, ali ja sam samo željan krumpira, luke i piva“.

Čovjek je ostao paf i jeo sa mnom. Predstavio se kao menadžer hotela ili neki drugi glavni, ne sjećam se točno i rekao mi: „Gospodine Mladene, što god vam treba od ovog hotela što se tiče jela, pića, ako vam treba smještaj, javite se“.

Photo: privatna arhiva

U jednom drugom intervjuu ste izjavili kako ste u zarobljeništvu pomišljali na samoubojstvo i da ustvari, onaj tko kaže da nije pomišljao na samoubojstvo u logoru, zasigurno laže. Međutim, upravo želja da popijete pivo, pojedete krumpir i naravno, vidite svoju obitelj, držala vas je na životu. Jeste li oduvijek toliko voljeli krumpir ili je to baš bilo nešto što je došlo tijekom zarobljeništva?

U takvim teškim situacijama jednostavno zaboravite da neke stvari više postoje. Zaboravite na slano na ljuto, na mineralnu vodu, na najnormalnije, najjednostavnije proste stvari. Suočeni ste sa smrti u oči, svaki dan, nema spavanja čujete kako je ovaj poginuo, ovaj ostao invalid, ovaj nestao, čovjek se pogubi u toj ludnici.  I onda dođe predaja, to zarobljavanje samo čujete grobnu tišinu. Nema ptica, nema drveća samo osjećate zadah smrti, miris raspadnutih tijela, paljevine, ubijene stoke, lopovluka, divljanja četničkog i onda mislite to je kraj, a to je tek početak. Onda postajete svjesni što je voda, što je najobičniji toalet papir, idete na WC s uperenom puškom u glavu. Taj bijes, dođete u napast da kažete čuvaru da vas upuca, da ne možete više. Da istina, nje me sram pomišljao sam na samoubojstvo. Pitaju me ljudi kako je bilo. Bilo me strah, strah je sastavni dio hrabrosti. Svakog je bilo strah, a onaj tko je samo slušao priče, može pričati što hoće.

Photo: privatna arhiva

Kad sam bio u samici imate vremena za razmišljanje (sekunda kao minuta, minuta kao sat, sat kao dan i tako unedogled). I razmišljao sam, zašto sam ostao u Vukovaru, zašto sam nosio Hrvoja i tako, a od razmišljanja što bi bilo kad bi bilo, nema ništa. Morate biti jaki i rekao sam: „ako ikada budem izašao van, ako mi dragi Bog da drugu šansu, da ću se samo smijati, širiti pozitivu, bit dobar“. Parola mi je danas „Radi dobro i ne nadaj se ničemu, a radi zlo i nadaj se“.

Kad izađete van iz logora i kad vidite da jedan dio populacije uopće ne zna da je rat u Hrvatskoj, da vam u nekim regijama kažu da su Vukovarci krivi za rat, onda se razočarate.

U toj situaciji k**čenja na staroj slavi se nisam mogao naći u Zagrebu (ni u Poreču gdje sam bio prijavljen kao izgnanik i gdje sam odveo roditelje, u Červar Porat), te sam u svom ponovnom ratu našao mir. 3. siječnja 1993. sam ponovno bio u vojsci do 21. veljače 1996. godine. Bio sam u Vinkovcima zapovjednik u sanitetu i bilo mi je lijepo, svoj na svome. Bio sam s ljudima u rovovima i u sanitetu s doktorima. Pokazao sam, kako je Kennedy rekao“: „Morate biti spremni pokazati što ćete dati svojoj domovini, a ne što će domovina dati vama“, a i general Patton je rekao „ako ste došli ratovati da bi svoj rat naplatili, recite odmah koliko i da vas više ne vidim“.

Mladen Novak Mrakan sa maramom s potpisima drugih zarobljenika u logoru Photo: privatna arhiva

Ipak, danas živite u Zagrebu, u Dubravi. Kada ste prvi put došli u Dubravu?

To je interesantna priča. Prijatelj Goran Gora (Vukovarac, živio u Zagrebu) 15. kolovoza 1992. došao je po mene i rekao da me vodi u Dubravu, u jednu strašnu birtiju imena Tajland. Bilo smo Gora, ja i još trojica. Birtija je bila odmah iza okretišta (na glavnoj ulici desno) i vidio sam zlatarnicu. U logoru smo se svi zarekli da ćemo, ako izađemo živi, probušiti lijevo uho i staviti rinčicu s križem i da će to biti naš znak. Vlasnik zlatarnice, moj današnji veliki prijatelj i krasan čovjek Lazar Ivanović od tada mi je prijatelj (94. sam u toj zlatarnici i upoznao ženu mog života, koja je tamo radila, a danas mi je supruga, Sanju Antunović ). Pitao me što želim, a rekao sam kako želim probušiti uši. On me pogledao, a bio sam neobrijan, smrdim (nosio sam zapišanu odjeću koju sam zapišavao zbog ozljeda kad su me tukli u logoru), te mi je rekao: „žao mi je mladiću, ali ne bušimo uši“. Na to sam rekao: „U p***u materinu, od tolikog Zagreba, od toliko zlatarni, ja uđem u jednu gdje to ne rade. Potom me Lazar pitao odakle sam, pa sam mu objasnio situaciju. Zatim je rekao da sjednemo da će nam probušiti uši, te da je ono prije rekao jer smo mu bili čudni. Na kraju nam je svima probušio uši, čak i Goranu koji nije bio u ratu. Svakome od je nas poklonio rinčicu i mali križ od zlata.

Mladen Novak Mrakan a svojim “anđelima čuvarima” iz sportske udruge Omega na Kvatriću Photo: privatna arhiva

A preko puta te zlatarnice je beauty centar „Božica“ uz Konjščinsku ulicu. Vidio sam žene u bijelom i rekao sam si, super evo nekoga saniteta, da me malo umiju, osvježe, vrate u život. Pitao sam ih da mi pomognu, a one rekle da pričekam da pozovu šeficu. Bio sam zbunjen, a onda dođe dama, fino skockana i pita kako mi može pomoći. Pitam je li ovo sanitet, a ona kaže, kako nije sanitet, već beauty centar. Zove se Božica Pužar i ona mi je danas isto prijateljica. Stao sam se ispričavati, a ona mi je potom oprala lice i od tada gajimo to prijateljstvo. Vidite, netko vas shvati, a netko ne.

Mladen Novak Mrakan sa Božicom Pužar, vlasnicom Beauty Centra Božica, koja ga je umila i oprala lice Photo: privatna arhiva

U Dubravi ste dakle živjeli nakon što ste se vratili iz rata?

Ne, prvo sam živio u Sesvetama, sa svojom bivšom suprugom. Tamo sam se rastao i onda sam se sa Sanjom, koja je radila u zlatarni, vjenčao. Dok sam živio u Sesvetama, moji roditelji su umrli, ja sam htio u Vukovaru svoj stan,  što mi nisu dali jer je moja bivša žena imala stan od 32 kvadrata i kao – ja sam stambeno zbrinut. Taj stan nije bio privatno vlasništvo, već stanarsko pravo. To je sramota, išao sam ih pitati i dali mi rješenja da to nije moje. Nisu htjeli razgovarati, spustili mi stražare, koji su rekli kako su oni dobili informaciju da sam opasan čovjek sklon nasilju i kako hoću pucati. Rekao sam im da njih ne krivim jer samo rade svoj posao, ali nikad se nisam potukao, a pucao sam i bio opasan kad je trebalo. Rekao sam im da možda sada ne pripadam njima, ali za 20 godina oni neće pripadati meni.

Photo: privatna arhiva

Otišao sam do policije gdje mi je bila prijateljica i rekao joj da sam se došao odjaviti. Ona mi je rekla: „I ti nas ostavljaš“, na što sam joj rekao, „ja vas ne ostavljam, ja sam otjeran“. Ne znam zašto nitko kome sam pričao nije mrdnuo za moj stan.

Dakle, iako gorčina zbog gubitka stana u Vukovaru ostaje, može li se zaključiti da ste zadovoljni što živite u Zagrebu?

Tako je! Ma ljudima u Zagrebu kapa do poda. Tu imam prijatelje koji su išli ratovati odavde iz Zagreba u Ilok, a danas nemaju ništa. Ni invalidninu, poniženi su, išli su braniti mjesta koja ne znaju ni gdje su. Ti ljudi su krvavu cijenu platili. Domaći ljudi grada Zagreba moraju se poštivati. Ja nisam domaći, ali moram im reći hvala za sve što su napravili za mene.

Mladen Novak Mrakan sa suprugom Sanjom, ženom njegova života
Photo: privatna arhiva

Kako biste usporedili Dubravu, kada ste je prvi puta vidjeli i kakva je ona danas? Ima li nekih problema koji su se u međuvremenu riješili ili pojavili?

Ovako ću vam reći. Imam svoj svijet prijatelja. Za mene je prijateljstvo svetinja, međutim za masu ljudi je to interes. U Dubravi sam našao svoj mir. Imam svoj mali atelje gdje radim križeve od čahura metaka, brusim kamenje. Prijatelji iz Sesveta mi nabavljaju kamenje, prijatelji od inspektora mi donose čahure sa streljana.

Umjetnički radovi Mladena Novaka Mrakana, križevi napravljeni od čahura metaka Photo: privatna arhiva

U Vukovar kad dođem imam prijatelje i poznanike, Srbe, Muslimane, ma svih mogućih nacija. Tomo Grgić, moj načelnik iz saniteta (kao drugi otac mi je, pošto je moj preminuo) rekao mi je kako je prvo liječnik, pa onda sve ostalo, pa sam tako i ja, prvo čovjek pa tek onda sve ostalo. Nacionalist sam, ali nisam šovinist. Volim svoje, poštujem tuđe.

Mladen Novak Mrakan sa Katacimom Zadro, suprugom njegova zapovjednika Blage Zadre Photo: privatna arhiva

Jedan od poznatih kafića u Dubravi je na okretištu, a zove se „Moj voljeni Vukovar“, je li to jedno od mjesta gdje vi i vaši prijatelji suborci volite dolaziti i družiti se?

Kada ste iznad svega čovjek, onda u svakom kafiću osjećate dušu Vukovara. Recimo tu imate kafić u Dubravi na tržnici, „Charlie Chaplin“. Krasni dečki, uvijek me izljube, izgrle i počaste.  Ima i jedan kafić, Caffe bar Stari Johnny, evo baš u utorak sam dobio poruku tamošnjeg vlasnika Dubravka, da dođem kako me se uvijek sjete kad je obljetnica Vukovara. Dakle, onaj tko je čovjek, domoljub i pokazao 91. što mislio stvaranju hrvatske, za njega i druge svaki je kafić “Moj voljeni Vukovar”.  Samo morate biti čovjek i imati nešto što se zove obraz. Nažalost,  mnogi su ga prodali za novac. Ali na kraju, tamo gdje idemo, ništa nećemo nositi sa sobom. Na svijet smo došli goli i bosi, takvi ćemo otići. Što time želim reći, budite dobri i ne nadajte se ničemu. Budite zahvalni na onome što imate, zahvalite Dragom Bogu da imate jesti, piti, da imate obitelj, dom, što vam više treba? To je ono jedino dobro što su me u logoru pozitivno naučili. Strpljen, spašen. Bio sam usijana glava, ali došao sam k sebi. Bolje pronaći sreću u pedesetoj, nego biti nesretan u dvadesetoj.

U društvu s Hrvojem Mađarevićem kojemu je spasio život Photo: privatna arhiva

Za kraj, Vi ste već poznati po tome da ne sudjelujete u Koloni sjećanja. Je li se nešto promijenilo ove godine ili ostajete pri tome da ne idete?

Ja sam u koloni sjećanja bi samo jedanput. Poštujem sve i dokle god je svijeta to se ne smije zaboraviti. No gledajte, određivati Borkoviću gdje će stajati je nakaradno. Također, nama je u Borovu selu vrhovni zapovjednik bio Blago Zadro, a danas da je živ njemu bi se sudilo kao ratnom zločincu. To je nakaradno, nije došao ubijati, već je bio u stožeru obrane. Dođete danas u Borovo selo, to je zapisano išarano, spomenik Zadri išaran, na Ovčari kradu krunice.  Kako se može dogoditi da je u vlasti onaj tko vas je htio satrati? Pa kako bi bilo da je u Izraelu koalicijski partner njemački SS? Tko je odgovarao za Škabrnju? Moj prijatelj iz Škabrnje govori imena prezimena, a nitko ništa, kako je to moguće? Znate što ću vam reći? Narod koji nema svoju povijest ne mora ni razmišljati o budućnosti.


Komentari