Reakcija Hrvatske radiotelevizije kojom se javno, u svome Dnevniku, ograđuju od urednika emisije “Nedjeljom u 2” Aleksandra Stankovića izazvala je burnu reakciju javnosti i mainstream medija. Kolege novinari iskazuju podršku Stankoviću pod ljubljenom parolom slobode govora.
Sasvim legitimno jer iznošenje Stankovićevog mišljenja o Domovinskom ratu kao građanskom doista jest sloboda govora, Ustavom zajamčena, koliko god se to nama ne sviđalo.
No, problem leži u sveprisutnom licemjerju naših medija. Zbog čega se podrška nije iskazivala Tihomiru Dujmoviću ili Luki Popovu koji je ekspresno smijenjen iz emisije nakon reakcije feministica, isprovociranih njegovom podrškom katoličkom svećeniku?
Do sada je već svima jasno – HRT nema veze s novinarstvom i slobodom govora – no kolege koje se za isti zalažu čine to selektivno, inzistirajući na zabrani djelovanja onima s kojima se ne slažu, a pozivajući se na demokratske vrijednosti kada su u pitanju ljudi koji zastupaju njihova stajališta.
Kakve bi reakcije bile da je umjesto Aleksandra Stankovića u istoj toj fotelji sjedio Tihomir Dujmović te da je isprovocirao nekog ljevičara? Bi li Dujmović u tom slučaju bio filoustaša ili biste branili njegovo pravo na slobodu govora?
“Luka Popov, HTV-ov komentator koji je prije desetak dana na Twitteru, u pokušaju obrane župnika Alojzija Asića koji je odbio pričestiti dječaka s Downovim sindromom, usporedio dijete s Downom na pričesti sa slijepcima u prometu, ostaje u emisiji Peti dan, gdje će nastaviti svaki petak komentirati društvena zbivanja (..) HRT-u, čini se, ne smeta ni to, pa ni peticija kojom dio gledatelja traži od Uprave HRT-a da raskine ugovor o suradnji s Popovom”, pisao je prije svega nekoliko mjeseci o Luki Popovu jedan naš medij koji danas srčano brani Stankovićevo pravo na slobodu govora.
Treba li podsjećati na bunu koja se digla zbog ukidanja emisije Maje Sever, dok je ukidanje emisije koju je vodio Tihomir Dujmović čak traženo putem mainstream portala. Zanimljivo, isti taj portal koji je zahtijevao ukidanje Dujmovićeve emisije, u slučaju Stankovića citira Ustav.
[box type=”info” align=”” class=”” width=””]“Jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli. Sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja. Zabranjuje se cenzura. Novinari imaju pravo na slobodu izvještavanja i pristupa informaciji.”[/box]Nažalost, u našim medijima vlada jedan veliki nedostatak – oni koji najviše zazivaju slobodu govora, najglasniji su u napadima na svoje neistomišljenike i njihove slobode.
Kolege, ako ste zagovaratelji demokratskih vrijednosti, morate prihvatiti činjenicu da na njih imaju pravo i oni s čijim se mišljenjem ne slažete. Sloboda govora nije selektivna, na nju nema monopol samo ona skupina ljudi čije mišljenje i sami dijelite. Sloboda govora ne pripada samo ljevici niti je možete oduzeti svim ostalim skupinama društva. A ovakvim ponašanjem upravo takvu sliku u javnosti stvarate, zaboravljajući na društvenu odgovornost koju novinarski posao ima.
[box type=”shadow” align=”” class=”” width=””]“Ja se ne slažem niti s jednom riječi koju si izgovorio, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da ih izgovoriš”, Voltaire.[/box]
