JAVNOST BRUJI O DORIS PINČIĆ, A OVA MAJKA SVIMA ĆE ZATVORITI USTA! ‘Dijete u meni mora vidjeti toplo ljudsko biće!’

Pixabay.com

“Ljuta k’o pašče brundala sam što jedna takva intelektualna bistrina ovog neba poput mene piša krv izravnavajući nabore na pelenama.”

Ako ste kojim slučajem friška majka i poželite nešto reći o majčinskoj ljubavi, vaš sugovornik otprilike zna što može očekivati. Vi ćete iz nekih novih pozicija samo potvrditi sve ono što je već toliko puta izrečeno. Obojat ćete svoju novu životnu ulogu najtoplijim bojama i nabacat ćete niz divnih, emotivnih fraza – koje su dovoljno efektne, a opet i dovoljno nekonkretne, da se mogu lako prepisati u kakvu bilježnicu dojmljivih citata.
No, ne samo to. Vaše majčinstvo je i dokaz kako ste konačno ispunili svoju „svetu“ dužnost i dali svoj doprinos društvu. Komšiluk će ga pozdraviti s odobravanjem, vlastita mater tretirati kao garant uspjeha, a svekrva kao barometar kvalitetnog bračnog odnosa.

Možete biti mirni i ponosni: Vaša emotivna prognoza sada je stabilna, a vi napokon baštinite to posebno nasljeđe te jedino svaku drugu majku smatrate svojim istinskim duhovnim srodnikom…Ma, je, malo morgen!
A što kad novopečenu majčinu ljubav poprate i neke druge, manje poželjne emocije?
Što ako vas u toj najosjetljivijoj sekvenci života opali takva neopisiva potreba za neovisnošću da to ne smijete priznati ni vlastitoj sestri ako vam iznenada uleti i probudi vas u 4 ujutro?

Što kad vam se u glavi i srcu sudare temeljni paradoks ljubavi koja spaja i slobode koja razdvaja?
U tom slučaju, sretno vam bilo, jer intima i emocije koje u tim trenucima proživljavate vi kao Žena nisu dostojne teme ozbiljnog promišljanja: Ultra-majke ih preziru, intelektualci opće prakse banaliziraju, a vi se bolje što prije pripremite živjeti s etiketom jedne obične, sebične gadure.

Osobno, nikada nisam gledala na majčinstvo kao na “must-have”.


Nešto što svi moramo imati kako bismo uramili svoj beznačajni životni vijek. Dapače, većina žena s kojima rado provodim vrijeme, koje volim i iznimno poštujem, svojim odabirom nisu majke makar već izvjesno vrijeme piče kroz tridesete. Ja jesam majka, a otkad znam za sebe to sam planirala i postati. Puno prije nego sam zapalila prvu cigaretu u srednjoškolskom WC-u, prije nego sam se prestala zaklinjati na Tita i prije nego sam znala izgovoriti „otorinolaringologija“ zdušno sam okolo navlačila lutke i češljala ih.
Moja trudnoća je prolazila glatko, a osjećaj je bio uglavnom dobar – ako te pritom buduća gospodična ne gazi po želucu i ostalim vitalnim organima.

[box type=”shadow” align=”” class=”” width=””]Dok su mi hormoni zujali okolo, a košarkaška lopta koju sam progutala crpila dobar dio energije, kunem se da su mi pluća bila negdje u grlu, a bubrezi točno ispod lopatica. Oprostite mi na iskrenosti, ali na trenutke mi se činilo kao da se pripremam – krepati, a ne roditi.[/box]

Od pomoći nisu bile ni priče aktualnih “majki” iz kojih je naprosto tekla mudrost. Nakon njihovih horor-informacija, otišla bih kući i zahvaljivala Bogu što imam sreću da barem ne trebam roditi na početku prošlog stoljeća, kada mjesni liječnik nije mogao puno učiniti – smrt je dolazila rano, bila neizbježna i jeftina.

OK, da se razumijemo, rodilište baš i nije meka dobre zabave. Uopće nije osobito ugodno kada u nekoliko minuta prekršiš sva pravila lijepog ponašanja dok na nekom stolu ležiš u Evinom kostimu. No, daleko je to od svih onih zastrašujućih priča.

Nedugo kasnije, prisiljavala sam se na srdačnost, otvorenost i razmjenu osmjeha u susretu s drugim majkama koje guraju kolica. Nekoliko njih obožavalo je do u detalja secirati svoju svakodnevnicu i gurati mi ju pod nos. Navedeni monolozi u pravilu su uključivali sljedeće glagole: kuhaj, spremaj, peri, čisti, ljubi, mazi, slušaj, hrani, tješi, ljuljaj, pjevaj, piši, voli, moli, čuvaj, doji, peglaj, ribaj, šuti, šetaj, trpi, trči, pamti, znaj.

Ponekad sam se znala okrenuti oko sebe u parku i promatrati te žene s kolicima pokušavajući uočiti naše razlike. Imala sam sve pripadajuće organe. Ruke da zagrlim. Noge da potrčim. Glavu da promislim. Pa ipak, nisu mi bile bliske, nisam dijelila njihov postnatalni entuzijazam i nisam se osjećala ugodno u njihovom društvu.

Točnije, tih prvih mjeseci osjećala sam kao da su mi oduzeta sva prava zagarantirana Ustavom i raznim konvencijama. Nosila sam trenerke, bila kronično neispavana i odgovarala jednosložnim rečenicama. Potajno sam zavidjela svim onim ženama od karijere koje ujutro moraju oprati zube, namazati lice hidratantnom kremom, noge gelom protiv celulita, ruke kremom za zatezanje, sise gelom protiv spuštanja i nabiti se na štikle.

Ljuta k’o pašče brundala sam što jedna takva intelektualna bistrina ovog neba poput mene piša krv izravnavajući nabore na pelenama.

A negdje između glačanja body-a veličine 92 i steriliziranja bočice često bih razmišljala i o gubitku slobode. Slobode da odem nekamo gdje se sjetim, da hvatam okolo zjake ispijajući kave, slobode da cijeli božji dan pišem ili pred TV-om u pidžami bezbrižno jedem hranu iz McDonald’sa.

Ajd’ fala bogu pa sam u to vrijeme imala muža, koji je isto znao povuć’ oko svih tih napeglavanja, steriliziranja, prokuhavanja… a i ne znam tko bi me drugi trpio.

I onda bih se, kad padne mrkli mrak, potajno šćućurila u kutu balkona i u rukama držala spas – cigaretu i čašicu bijelog Vermoutha. Bio je to moj mali čin slobode, čin inata, revolucionarni krik. Ono što si preko dana nikada ne bih dozvolila – jer kemijska neravnoteža u mom mozgu, na dnevnom svjetlu, govorila mi je: “Ma nemoj!! Nemo’š kao dojit, a možeš pušit! Tccc.. Tccc.. Sramota!”

Odbijajući oblake dima i ispijajući kapi te svete esencije razmišljala sam hoću li ikada vidjeti Pariz ili ću ovako do kraja života sjediti na balkonu u stanu u Puli i biti na usluzi našoj novoj maloj podstanarki… A onda bih začula svoju potomčicu u popišanim pelenama kako započinje neutješan plač bez ikakve naznake da će prestati u bližoj budućnosti. Dere se, bez imalo obraza i bez zrnca časti – kako valjda i priliči nekomu tko još nema niti godinu dana.

“E pa baš neću odmah skočit’!. Oprosti mala, al imam i ja svoj integritet! Ako ništa, moje ponašanje je pristojnije i socijalno prihvatljivije. Ne vrištim okolo, ne piškim po roditeljima, ne pljuckam po odjeći.”

Zakolutam očima, otpuhnem još jedan kolut dima… A zatim, poput uigrane dvorske lude s raznim poremećajima, otrčim vidjeti što se tamo događa…

Al’ onda… Ahhh, onda…

Ma onda, ugledaš najljepši prizor na svijetu koji ti u trenu oduzme dah, ispuni srce, a ti automatski osjetiš da bi prodala dušu vragu za to malo stvorenje. Mirisna činjenica s vlažnom kosom ispod dekice nemoćno te gleda i ti znaš da si u tom trenutku njezin cijeli svijet. Prekrasna je do bola. Do suza. Pravi se važna i galami. Slatka je. Plače, moli, pući usnicama, pruža ručice, preklinje da ju uzmem. Moj četveronožni sugovornik guguće i lamata po krevetiću poput anđela amputiranih krila. A kada mi se nasmije i kaže mi “Mama”, do kostiju me razoruža. Ništa pod kapom nebeskom, ama baš ništa, nije mi važnije od ovog. Ona je moje pogonsko gorivo najviše kakvoće, prirodni životni botoks. Ničim ne mogu dovoljno zorno dokazati koliko je ta ljubav jaka. I kunem se, da ju netko samo krivo pipne prvo bih poput najopakijeg pitbulla ugrizla, pa tek se onda pitala je li čovjek uopće imao zle namjere.

Samo desetak minuta kasnije, moja curica mirno spava. Ja je gledam i mislim: Fućkaš Pariz!

I tada znam… Ma nemam ja nikakav problem na relaciji majka-kći, ali imam jedan veliki problem s tim društvenim konstalacijama i hrpetinom osoba koje ti u prvim danima majčinstva nepozvane sugeriraju kako bi se trebala osjećati. Duboko u sebi znam da moje dijete ne treba u meni vidjeti uzor već toplo ljudsko biće. Živu osobu, od krvi, mesa, vrlina i pogrešaka. Takvu i nikakvu drugačiju. Naprosto to znam… jer intuicija i ja smo zadnjih godina dvije najbolje prijateljice.

Danas, ona više nije beba. Družimo se već punih sedam godina, pulski balkon zamijenile smo zagrebačkim, njezin otac i ja… hm.. recimo to tako… malo smo redefinirali prirodu svog odnosa pa danas odlično funkcioniramo u našoj Neljubavi i na različitim adresama – a ljubav između njih dvoje i dalje cvijeta.

[box type=”shadow” align=”” class=”” width=””]Nasmijava me do suza. Ja joj zauzvrat montiram glavu barbiki u rekordno brzom roku i puštam filmiće s raspjevanim Winxicama. Volim je, hranim je (poruka svima onima koji me vrlo dobro poznaju i sada okreću očima: Da! Hranim je!), brinem se za nju kad je bolesna, igram se s njom, podučavam je, dobar sam joj prijatelj i povremeno učinim nešto doista neugodno da ju osramotim pred vršnjacima u kvartu – poližem svoj palac i brišem joj ostatke Linolade s lica……[/box]

Pravi se ozbiljna i misli kako je biti mali tako bez veze. Buni se što ju čvrsto držim za ručicu dok preskače užarene tramvajske tračnice po glavnom zagrebačkom trgu. Postavlja tisuću pitanja dnevno i uglavnom se osjećam kao dežurni infocentar. Ima najbolju prijateljicu, dečka iz starog vrtića i sama bira cipelice. Pitam se samo što je sljedeće? Ona se udaje, a ja nagrižena osteoporozom s penzićima lomim kukove na plesnjaku?!

I ma koliko se ja trsila kako nakon poroda nisam doživjela nikakav kopernikanski obrat –istina je posve drugačija. Jer kako drugačije objasniti situaciju da u proljetnu večer, u Tkalči, bez šminke, bez štikli na nogama, umjesto zgodnih frajera zabrinuto promatram mlade cure po gradu i pitam se hoće li nahladiti bubrege u tim kratkim majičicama ili navući kakvu upalu jajnika u laganim sandalicama. Pa ipak je vani svega 17 stupnjeva!

I da, fakat… Za vozit’ auto treba položit’ vozački, a skoro svaka budala može imat’ dijete.

>>>ŽELIM ZNATI VIŠE O ČOVJEKU IZA OVOG STROJA! Što je volio, što nije, koja glazba ga je pokretala?

Komentari

loading...
-->