Kakva je situacija na najpoznatijem zagrebačkom placu dvije godine od izbijanja korone i gotovo jednako toliko od razornog potresa, u jeku poskupljenja, najave još većeg rasta cijena, uvođenja eura, i to usred zime kada živa pada ispod ništice? Istražili smo jutros na licu mjesta i ostali i sami zatečeni lošim vijestima.
Prvoga dana veljače, oko 7 sati ujutro, Zagrebom i dalje gori noćna rasvjeta. Sunca nema, ali pored svjetiljki, ispred stepenica koje vode na kultnu tržnicu Dolac, svjetlo daju i farovi kamiona koji donose namirnice i proizvode za novi radni dan.
Temperatura je oko 1 stupanj, a trgovci na Dolcu postavljaju standardnu ponudu voća, povrća i malo manje, meda, orašastih plodova, pa tek malo kasnije i mlijeka, sira te jaja.
Optimizam nije na visini, a ni samih prodavača nema onoliko koliko biste inače očekivali. Nema ni puno kupaca, većina su usputni prolaznici, ali i uz njih, tržnica je polupusta.
“Što bi trebao itko komentirati, uzmi, snimaj, pokaži kako nema nikoga”, dobacit će nam malo kasnije jedan od prodavača, kako smo upitali njega i nekoliko, od milja zvanih kumica, što prodaju sir i mlijeko da malo prokomentiraju situaciju na Dolcu.
Ljudi se svađaju
Neki su ipak bili malo više raspoloženi za razgovor, kao što je Ljubica koja na Dolcu svoje povrće prodaje već 20 godina. Odmah otvara s time kako je prodaja loša i naglašava kako se ne želi fotografirati.
“Ljudi nemaju novaca velika je i kriza, a i nervoza vlada radi te korone. Ljudi su nervozni, svađaju se, cijepljeni, necijepljeni tako da je situacija napeta. Onda sada i to poskupljenje”, komentirala je Ljubica trenutnu situaciju na Dolcu.
Unatoč poskupljenjima, rekla je kako ona cijene za svoje povrće nije dignula, a i napomenula kako se na placu ljudi i cjenkaju.
“Dajemo kad neko nema, masa ljudi nema novaca, onda im poklonite makar peršin i mrkve da si mogu bar juhu skuhati. Ti stari ljudi, zaista nemaju, čovjek koji živi sam, plaća režije, ima malu mirovinu, divim im se što prežive”, rekla je gledajući uokolo polupraznu tržnicu.
Jutarnju temperaturu od jednog stupnja ne smatra problemom, iako osobno ne dolazi prodavati kada su temperature ispod nule. No, smatra kako čovjek uspije izdržati, pogotovo ako je naučen raditi vani.
“Ujutro se ne radi do devet sati. Sjedimo po kafićima, pijemo kavu i to su nam isto troškovi,” napomenula je.
Smatra kako je zbog korone situacija krenula nizbrdo i kako ljudi izbjegavaju izlazak, a spomenula je i kako je nedavno čula kako će Pfizer napraviti cjepivo koje treba uzimati samo jednom godišnje.
“To neće izumrijeti, to će ostati, ali nešto će valjda napraviti da ne bude ovakvo stanje kao sada. Da se ljudi ne svađaju, opterećeni su, ma grozne su stvari, grozne”, komentirala je Ljubica koronu.
Pitanje opstanka
Dok Ljubica nije dizala cijene za povrće, poskupljenje se ipak može osjetiti kod Željke, koja se također nije htjela fotografirati.
Umirovljena medicinska sestra na Dolcu prodaje povremeno povrće i jaja. Iako joj odlazak na Dolac u prvom redu diktira ima li ili nema nešto za prodati, u protekla tri mjeseca nije dolazila upravo zbog korone. Prvim danom veljače, ipak se vratila za prodavačku klupu.
“Nažalost, moramo i mi dići cijene, da bi mogli opstati. Gnojivo, sjeme, sve je poskupilo”, objasnila je Željka.
Povrće za sada nije poskupilo jer kako kaže, riječ je o prošlogodišnjem uzgoju. No, najavljuje kako će na proljeće i ona morati dignuti cijene.
Ono što je već sada poskupilo su njena domaća jaja, jer je i kuruza poskupjela. Sa prethodnih 15 na 20 kuna.
“Jako je hladno treba se dobro obući, teško je stajati 4-5 sati na mjestu, još je dobro kad radiš ali problem je stajati, evo počinje nešto rominjati”, komentirala je Željka vremenske uvjete, kako je po licu osjetila nekoliko sitnih kapi. Malo kasnije, krenuo je i lagani snijeg, ali niti je potrajao, niti se zadržao.
Katastrofalnije ne može biti
Među manjim brojem trgovaca i trgovkinja, našao se i jedan par koji svoje voće prodaje na Dolcu već 25 godina.
Muž, koji se predstavio samo duljinom svog radnog staža na Dolcu, stajao je iznad zamamnih naranči i klementina te ustvrdio kako je situacija ”katastrofa i katastrofalnija ne može biti”.
“Ljudi nema, cijene nisu visoke kako pričaju, povoljne su, ali kupaca nema. Moje cijene su iste, čak i neke jeftinije, ali ne igra ulogu cijena već kupac”, rekao je prodavač.
Požalio se i na napise u medijima, za koje smatra da ne daju preciznu sliku cijena.
“Na Dolcu graha za 25 kuna ima koliko hoćeš, ali novinari pričaju da je 40, 50 kuna. To nije istina, svi su jeftiniji. Ima dvije kile limuna za 10 kuna, pa to nemreš ni u Italiji kupiti” komentirao je dodavši kako nije dizao cijene, već je neke i snizio.
‘Prije potresa se od kupaca nije moglo ni proći Dolcem’
Jutarnja temperatura mu je taman, a uzrok smanjenja kupaca i ljudi ne vidi ni u vremenu (kaže, bilo je i jačih minusa pa je bilo ljudi), niti u koroni, već u potresu.
“Nema starih mušterija jer u centru nema nikoga. Nitko ne živi ovdje, svi su odselili, a mi smo manje-više prodavali starijoj populaciji: Mladi neće ni dolaziti, a oni koji dolaze, uzmu jednu naranču i to im je previše. Umirovljenici su bili bolji potrošači” rekao je prodavač voća.
Pokazivao je na ostale trgovce ustvrdivši kako ih nema ni 50 (kupaca nije uopće bilo), a prisjetio se kako prije potresa se od kupaca nije moglo ni proći Dolcem. Dodao je i kako puno znače i turisti koji posjećuju tržnicu, a crne slutnje ima i oko jedne važne ekonomske promjene.
“Neće ovo dugo, euro će nas dotući. Fiskalne račune smo preboljeli, hoćeš-nećeš, ali ne znam što se tiče eura. Ne samo Dolac, već su tržnice općenito užas”, zaključio je prodavač voća.
Njegova supruga je malo na završetku razgovora dobacila kako vidi i da su tramvaji ujutro poluprazni, što isto može upućivati na to da ljudi gube posao.
Kumica vs OPG
Pored gubitaka kupaca, čini se i kako su izgubljene i neke kultne navike vezane uz Dolac. Tako je nakon završetka razgovora, Ljubica zamolila da je se ne potpisuje kao kumicu. Dodala je kako kumica više nema, već su to sada samo prodavači i OPG-ovci.
“Ja sam po struci medicinska sestra, otišla sam u mirovinu i sad sam kumica i nije me toga sram, jer živim na selu i radim cijeli život na selu. Jesam, kumica sam!”, rekla je Željka upitana o tome nestaje li kumica.
Prodavač voća sa smiješkom je pogledao prema kultnoj skulpturi kumice Bare i rekao kako ni on nije radio dok su one još bile na Dolcu.
“O njima se priča, ali to su druga vremena. Nema kumica, manje više svi su OPG”, kazao je prodavač voća.
Dok je biti kumica s placa, po svemu sudeći, stvar neke osobne deklaracije među prodavačima, dobro je dok ih barem ima.
Zaključno, Dolac je, unatoč svim nedaćama koje su ga snašle, još povoljan u odnosu na druge gradske tržnice i supermarkete. Zbog svog smještaja, okolne arhitekture, ali i blizine zagrebačke špice, ima draž kakvu nijedan drugi zagrebački plac nema niti će je ikad imati. Velika bi šteta bila dopustiti da ovaj simbol Zagreba potpuno propadne.
