Iza zagrebačke trenerice su mukotrpna borba za bebu, pobačaji, IVF, ali i uspjela trudnoća i udomljavanje, ovo je njena inspirativna priča

Ivana Martek je mama malenog dječaka s kojim je imala vrlo težak put do začeća, ujedno je i udomiteljica još jednog dječaka. Diplomirana je trenerica, radi u fitness centru, s dječacima obožava provoditi vrijeme u igri i svemu dječjem, onako kako to i već ide s mališanima te dobi.

Foto: Privatna arhiva

Iako je tek zagazila u četrdesedete suočila se s puno prepreka, od nemogućnosti trudnoće, pobačaja, potpomognute oplodnje, a kruna njenih napora je prekrasan dječak kojem je šest godina. Kada je poželio brata ili sestru, mama je ipak odlučila da ne može više, pa se zajedno s tatom odlučila na jedan vrlo plemenit i nesebičan čin – udomljavanje. Upravo zbog toga, sada ih je četvero, a ne troje, a o tome kako je odgajati djecu u Zagrebu, kakav je bio put do udomiteljstva, a kakav do trudnoće, ispričala je u intervjuu za Zagreb.info.

Foto: Privatna arhiva

Vaš roditeljski put nije bio lak, pobačaji i četiri ciklusa umjetne oplodnje, od čega je tek posljednji na teret HZZO-a rezultirao uspješnom trudnoćom, obilježili su vaše roditeljske početke, možete li nam ispričati malo o tome.           

Moj roditeljski put nije bio niti lagan niti tipičan i cijelo to iskustvo prvo me je slomilo, a zatim izgradilo u čvršću i staloženiju osobu. U svojim kasnim dvadesetim morala sam prihvatiti činjenicu da ako želim dijete moram djelovati odmah. Prvo sam bila na laparoskopskoj operaciji gdje su otklonjeni mogući problemi i nakon podužeg oporavka uslijedila su ogromna razočaranja. Svaki mjesec ti iznova želiš, nadaš se toj trudnoći i to polako preuzima tvoj život.

Neminovno padaš u razna depresivna stanja i tu veza između dvoje ljudi mora biti jaka jer to nije stres koji dođe i ode nego se svaki mjesec vraća sa sve većim intenzitetom. Ako nešto ne ide po planu onda promijeniš plan tako da sam sama inzistirala da što prije počnemo s potpomognutom oplodnjom. Tu isto ima dosta čekanja i silna priprema da bi se uopće počelo s procesom. Kako nisam znala ništa o samom postupku istraživala sam na netu i došla na ideju da snimim video koji će pomoći svim ženama i muškarcima koji su puni pitanja, a odgovora je malo. Nikada neću razumjeti zašto bi to bila sramota ili tabu tema. Snimala sam sve na tom putu želeći edukativno djelovati i baš tim videom sam dotakla mnoga srca koja prolaze kroz istu priču.

Javilo mi se toliko puno parova te sam s mnogima bila u kontaktu od samog početka IVF-a pa do njihovog sretnog cilja. Bila sam njihov ‘life support’ jer često u tim procesima imaš osjećaj da moraš šutjeti o tome, a prolaziš brodolom svog života. Taj prvi postupak nije uspio i to mi je bio ogroman šok jer mi se činilo da nema razloga da ne uspije. Vraćene su mi dvije predivne blastociste i nakon što je test na Beta HCG bio 0.01 cijeli svijet mi se srušio, opet.
Kako odustajanje nije bila opcija tako je drugi proces započeo kroz par mjeseci i opet ništa ali sada je beta bila veća pa sam dobila neku nadu. Treća sreća je kratko trajala. Nakon tog trećeg postupka Beta je napokon bila velika i mislila sam da je toj višegodišnjoj borbi došao kraj. Riječi koje je tada na ultrazvuku rekao doktor odzvanjaju još i danas. Tada sam prvi puta plakala u javnosti i uopće me nije zanimalo što drugi misle.
Slomljena sam bila danima dok nisam negdje pročitala da je trudnoća nakon kiretaže itekako moguća stoga sam nakon dva-tri ciklusa ušla u taj zadnji proces IVF-a. Zadnji preko HZZO-a i zadnji u mojoj glavi jer svatko bi trebao voditi računa o svojem psihičkom i fizičkom zdravlju tako da u nekom trenutku kaže dosta. Relativno rasterećena sam ušla u toj zadnji proces i Beta HCG je bila toliko velika da sam bila sigurna da će biti blizanci. Sada jedina videa koja snimam su za svog šestogodišnjaka i njegov FixyZG Kids Channel na You Tube-u.

Postoji li dovoljna institucionalna podrška prilikom potpomognute oplodnje?  

Na žalost smatram da u HR taj dio nije još dovoljno razvijen. Naime, sami se morate informirati oko cijelog postupka, što često nije jednostavno. Moja najveća podrška u cijelom procesu svakako je bio moj partner i najbliži koji su sa mnom sve proživljavali. Važno je napomenuti svim ženama koje se odluče na postupak, da se pripreme na duži proces i da nažalost ne ide sve kako smo si zamislili. Zbog uzimanja dodatnih hormona dolazi do čestih promjena raspoloženja, tako da je psihička potpora u ovom segmentu jako važna i voljela bi da postoje “savjetnici” koji mogu saslušati i savjetovati žene dok su u postupku.

Što vam je olakšalo, a što otežalo taj proces?

Ako uzmemo u obzir dužinu trajanja tih postupaka i česta izbivanja s posla velika podrška su mi bile radne kolege i uprava fitnessa u kojem radim. Često žene nemaju potporu poslodavca te su prisiljene birati između karijere i majčinstva.

Kako ste se odlučili na udomljavanje dječaka?

Nakon što je moj youtuber počeo iskazivati želju za bratom ili sestrom počela sam opet razmišljati o Petrovoj bolnici i procesima, ali NE. Nisam više željela ulaziti u taj začarani krug nade, straha, razočaranja. Bila sam svjesna činjenice da Dječji domovi u Hrvatskoj rade izvan svojih kapaciteta i samim time djeca koja se moraju izdvojiti iz problematičnih obitelji nemaju kamo. Nije mi imalo smisla prolaziti procese, a toliko je već rođene djece koja trebaju pomoć.

Udomiteljstvom ti djetetu pomažeš odmah i naša ljudska dužnost je brinuti o djeci o kojoj nema tko brinuti. Prije više od godinu dana udomili smo dječaka iz jedne romske obitelji koji je već duže vrijeme bio smješten u dječjem domu. Sam taj proces nije toliko kompliciran kao što mnogi zamišljaju. Postoje određeni dokumenti koji se moraju sakupiti te proći psihološka testiranja i tečaj za udomitelje. Na području Zagreba, a i ostalih dijelova Hrvatske postoji značajan nedostatak udomitelja – stoga u svaku slobodnu udomiteljsku obitelj u vrlo kratkom vremenu se djeca smještavaju.

Vaša karijera je u sportu, uspijevate li uskladiti privatni i poslovni život?

Oduvijek sam bila sportski orijentirana i uspjeh u svakom području života mi je bio jako bitan, ali s vremenom shvatiš da idealno ne postoji i pronađeš formulu kako da sve strane budu zadovoljne.

Koliko je teško, odnosno lako, biti majka danas u Zagrebu, uzevši u obzir da imate dvoje djece i karijeru.

Ušavši u 40-e godine s dvoje male djece sada ubirem plodove svog prijašnjeg rada i idem linijom manjeg otpora. Vježbam svaki dan ranom zorom u fitnessu te nakon toga odradim svoju smjenu i tek onda počinje dječji show. Dio mog posla je i snimanje raznih reklama vezane uz sport i prehranu tako da me to sve održava vitalnom i spremnom za nove izazove.

Kako ste zadovoljni društvenim životom za obitelj s malom djecom u Zagrebu?Pretpostavljam da vas najviše zanimaju parkići, ali i sportski sadržaji. 

Zagreb je bogat dječjim sadržajima i naprosto uživam u toj činjenici da mogu djecu voditi na razna kulturna i sportska događanja. Vrlo smo aktivni po tom pitanju i želim djeci priuštiti sve što mogu da proširim njihove vidike i izgradim kvalitetne ljude za bolju budućnost.

Pročitala sam da ste rođeni u Bjelovaru, koje su razlike između vašeg rodnog grada i Zagreba? Pretpostavljamo da je doma uvijek najljepše.

Rođena sam u Bjelovaru i doselila sam se u Zagreb prije 20ak godina prvenstveno radi fakulteta i karijere. Razlika između ta dva grada je u to vrijeme bila velika u smislu mogućnosti za osobni rast. Imala sam osjećaj da u Zagrebu mogu postati što god poželim jer mi pruža tu platformu za rast i razvoj. Sada i Bjelovar pruža mnogo više i postao je grad u koji se ide studirati, a ne iz kojeg se odlazi.


Komentari