Iz Zagreba u divljinu: Kapelaši udobnost gradskog života mijenjaju za težački rad, na leđima iz šume prenose mnogima nezamisliv teret!

Kapelaši u jednoj od akcija čišćenja okoliša (Foto: HPD Kapela)

Priroda i društvo – zvuči poznato, zar ne? Podsjeća nas na školske dane kada smo upijali prve važne informacije o prirodi i odnosu prema njoj. No, kasnije nekako iz fokusa nestane ovo ‘društvo’ i u žargonu ostane samo ‘priroda’. A da prirode nema bez osviještenog društva, vidimo danas na svakom koraku – ponajviše u netaknutoj prirodi gdje nas, kao ‘šakom u oko’, često dočeka sramotan prizor divljih odlagališta otpada. Tko je to prirodi učinio nego nesavjesno ‘društvo’!

Upravo zato postoje organizacije koje educiraju ljude o važnosti zaštite okoliša, usađuju im navike o pravilnom ponašanju prema prirodi, a jednu od njih smo kontaktirali povodom obilježavanja Dana planeta Zemlje.

Luka Kvočić je predsjednik Planinarskog društva Kapela, organizacije koja već 19 godina, u sklopu Opće planinarske škole, educira ljude o važnosti pridržavanja jasnih pravila prilikom posjeta planinama. Među tim pravilima nalaze se i ona o zaštiti okoliša, čemu ovo planinarsko društvo posvećuje posebnu pažnju.

Zaštita okoliša – u Kapeli na prvom mjestu

“Kapela je društvo koje o okolišu brine dugi niz godina, mijenjajući i svoj odnos prema okolišu do današnjeg stanja gdje su primijenjena sva načela održivosti i zaštite prirode. Najveća nam je škola to što smo sami sebe natjerali da se o okolišu, pogotovo unutar strogog rezervata Bijele i Samarske stijene, brinemo sami. Taj prostor je država zaštitila daleke 1985. godine. Jednostavno je zabranila ulazak u to područje i nadala se da nitko neće dolaziti unatoč postojećoj planinarskoj infrastrukturi koju čine tri objekta i nekoliko desetaka kilometara planinarskih staza”, priča nam Luka Kvočić.

Luka Kvočić nosi otpad s Bijelih stijena (Foto: Privatni album/HPD Kapela)

Do preuzimanja upravljanja od strane Javne ustanova Nacionalni park Risnjak prije četiri godine, o području Bijelih stijena praktički nitko nije mario osim Kapelaša (formalno je to bilo pod ingerencijom Odjela za zaštićene dijelove prirode PGŽ-a). Sada je uspostavljena rendžerska služba, prvenstveno radi kontrole ponašanja posjetitelja te posljedično bolje zaštite divljine.

Kapela (u ono vrijeme PD Rade Končar) je na području Bijelih stijena prisutna od 1958. godine. Preuzela je na upravljanje “Staru Hirčevu kuću” koja je izgrađena 1928. godine, a 1968. godine izgradila je novu kuću, a potom i sklonište koje je rekonstruirano prije dvije godine.

Foto: HPD Kapela

“U ono vrijeme bilo je uobičajeno otpad i smeće odlagati u divljinu pa je nedaleko skloništa bilo jedno takvo divlje odlagalište. Bilo je normalno paliti vatru i sjeći drva (njime su i građeni dijelovi kuće i sklonište). Proglašenjem strogog rezervata počela je i katarza upravljanja domom na Bijelim stijenama od strane Društva. Od odnošenja smeća u dolinu, preko uklanjanja (svaki vikend) novoizgrađenog vanjskog ognjišta, izgradnje kompostnog WC-a, prestanka sječe manjih stabala za ogrijev pa zatim nesakupljanja otpalih grana i srušenog drveća za ogrijev pa do nošenja cjepanica na leđima iz doline u šumu.

Kapelaši na leđima odnose stare madrace iz planinarskog skloništa na Bijelim stijenama (Foto: HPD Kapela)

Također se promijenio i način proizvodnje struje – nekad je bio na agregat, a već 30-tak godina je preko solarnih ploča. Najvredniji dio koji smo napravili ipak je taj da smo sve posjetitelje, preko dežurnih planinara u kući i tabli s obavijestima, upozoravali gdje se nalaze i što smiju ili ne smiju učiniti. Učili smo posjetitelje da je područje strogog rezervata zaštićenije od nacionalnih parkova, da se u njemu ne smije ništa brati, da nije poželjno čak ni skretati s uređenih staza.

Odvoz otpada s Bijelih stijena (Foto: HPD Kapela)

Kroz godine smo stvarno napredovali i mogu reći da sam jako ponosan što sam dio te zajednice koja je sama učila i samu sebe uspjela natjerati na promjene pa makar i nelogične (poput nošenja drva za ogrjev u šumu), ali sve s ciljem unaprijeđenja zaštite prirode. Tijekom posljednje rekonstrukcije skloništa odneseno je u dolinu preko dvije tone smeća, a pomalo se radi i na sanaciji onog divljeg odlagališta iz prošlosti kako bismo očistili što više onog što se tijekom vremena nagomilalo”, priča nam Kvočić.

Edukacija o zaštiti okoliša je dio planinarske škole. Nije specifična samo za Kapelinu planinarsku školu, već je obavezni dio programa Opće planinarske škole Hrvatskog planinarskog saveza. Osim što voditelji i instruktori svojim primjerom i djelima to čine u praktičnom dijelu nastave, u teorijskom dijelu se poučava kako čovjek može pomoći okolišu i time ugroženoj prirodi.

“Predavanje koje drži naš Slavko Ferina zvani Mrva sadrži osnove zaštite prirode, planinarske etike te zaštite okoliša i ono što je meni ostalo u sjećanju je njegov letak koji opisuje kako sve možemo koristiti sodu bikarbonu i obični ocat u zamjenu za mnoga druga opasna sredstva koja bez razmišljanja koristimo u svakodnevom životu”, naglašava Kvočić.

Ne ostavi traga osim tragova svojih stopala

Sve je više tzv. covid planinara, ljudi koji su bez znanja o važnim pravilima ponašanja u prirodi krenuli u planinu, a iza sebe ostavljaju smeće misleći da će to netko pokupiti umjesto njih. S obzirom da nisu prošli osnovnu planinarsku obuku, ne mogu ni znati važne informacije potrebne za njihovo održivo kretanje prirodnim ljepotama.

Strogi rezervat prirode Bjiele i Samarske stijene (Foto: HPD Kapela)

“Covid planinari su nusprodukt krize izazvane covidom, krenuli su u prirodu jer je to jedino što od države nije bilo dirigirano odnosno ograničavano u smislu boravka na otvorenom. Tako da se u divljini našao široki krug ljudi koji, recimo to tako, ne poznaju bonton divljine, a neke možda i nije briga što sve ostavljaju za sobom. “Ne ostavi traga osim tragova svojih stopala” je krilatica koja se većinom odnosi na otpad koji ljudi donose u divljinu sa sobom. “Sve što doneseš ponesi nazad sa sobom!” Doslovno sve. Osim fekalija. Iako postoje i ekstremniji primjeri gdje se čak i fekalije nose sa sobom”, priča nam naš sugovornik, misleći pritom na Nacionalni park Denali na Aljasci.

Dodaje kako bi kod nas tako nekako slično nazvao ortodoksno ponašanje nošenja kora od banana (jer one tu samoniklo ne rastu pa se mogu smatrati stranim tijelom u prostoru kojem se želi očuvati izvornost). To se i ne mora odnositi samo na banane, jer nije poželjno ostavljati ni kore od naranče ili limuna zbog toga što su “strano tijelo” u našoj prirodi, tretirane kojekakvim kemikalijama čija prisutnost također nije poželjna u “čistoj” prirodi (ni u kompostu jer ga onečišćuje kemikalijama). Dakle nema ostavljanja ni biorazgradivog, a kamoli nerazgradivog otpatka. Pušači u sve većem broju nose i svoje pepeljare u koje skupljaju čikove i nose ih u dolinu.

Ponašanje u planinarskim skloništima

Jako dugo je trebalo da se ljudi odviknu od loženja vatre tamo gdje se to ne smije (na otvorenom prostoru u bilo kojem zaštićenom objektu prirode pa tako i u strogom rezervatu). Planinarska skloništa su objekti koji su otvoreni za putnike namjernike cijele godine.

Unutrašnjost skloništa na Bijelim stijenama (Foto: HPD Kapela)

“Navika iz davnina je da se u skloništu nalaze peć, šterna s vodom i ležajevi. Peći su prije bile korištenje i za kuhanje, u principu u većini skloništa je tako i dalje. Nekad je to gotovo bilo i neophodno pošto je planinarska oprema bila rijetka, skupa i teška za nošenje, a prometna povezanost, dakle i ceste i vozila, kudikamo udaljenije od planinarskih ciljeva. Danas za tim nema više potrebe. I ona osnovna oprema je sve lakša, hrane ima i u obliku pločica, a kuhalo si svatko može priuštiti i može ga ponijeti sa sobom.

Tako smo u posljednjem koraku obnove skloništa na Bijelim stijenama odlučili staviti peć samo za grijanje. U Sloveniji primjerice, u zimskim sobama i bivacima nema peći jer su prečesto gorjeli, ali i drveće oko skloništa je bivalo oštećenije. To kuhanje također je naviknulo ljude da nešto hrane ostave iza sebe za one koji dolaze, kako bi im ruksaci bili lakši. Valjda misle da time pokazuju svoju nesebičnost ostavljajući hranu po skloništu.

Članovi Kapele u radnoj akciji (Foto: HPD Kapela)

Mi svaki put počistimo sklonište od svega što drugi ostave jer je to u konačnici otpad kojem tu nije mjesto. Hrana u skloništu, ako nije konzervirana, a često nije, privlači životinje, poglavito glodavce, koji lako nanjuše ostatke kroz drvo pa uništavaju i objekt glodajući drvene dijelove pri gradnji svojih prolaza i puteva”, upozorava Kvočić.

Što se tiče suradnje s Nacionalnim parkom Risnjak, u sklopu kojeg se Bijele stijene nalaze već četiri godine, a samim time i objekti o kojima brine HPD Kapela, naš sugovornik je zadovoljan.

Planinarsko sklonište na Bijelim stijenama o kojem brine PD Kapela (Foto: HPD Kapela)

“Suradnja je dobra, postoji obostrano razumijevanje da se strogi rezervat posjećuje, ali u kontroliranijim uvjetima nego do sada radi očuvanja prirode onakvom kakva je i danas – praktički netaknuta. Nadamo se da će s njihovom prisutnošću i posebno edukacijom posjetitelja još više ljudi osvijestiti gdje se nalaze i kakva su pravila ponašanja”, naglašava te upućuje sve koji žele posjetiti to područje da detaljno pročitaju Pravilnik o redu u strogom rezervatu prirode.

Važan je pravilan obrazac ponašanja

“Čini se da smo kao ljudi iz divljine, naglo prelazeći u urbana područja, izgubili dodir s prirodom i njezino poštovanje. Naše ponašanje u urbanim sredinama također bi trebalo biti obazrivo, a kamoli u divljini gdje svako naše neprimjereno ponašanje narušava ekosistem koji posjećujemo. Mi smo samo posjetitelji tih još relativno rijetkih područja gdje ljudska vrsta nije izmijenila ekosistem. Čuvajmo ih i pazimo da u njima možemo uživati mi i u budućnosti naša djeca”, poručuje ovaj dugogodišnji čuvar okoliša koji planine pohodi od malih nogu, zahvaljujući roditeljima, također planinarima koji su ga podučili ljubavi prema prirodi.

Luka se prisjetio i jedne, pomalo bizarne epizode, koju je doživio na planinarskom izletu u Albaniju, a koja zapravo pokazuje koliko je važna edukacija u trenutku kada se masovno krenu koristiti proizvodi poput plastike, koja je već dugo vodeći globalni problem.

Kapelaši odnose na leđima stare madrace iz skloništa na Bijelim stijenama (Foto: HPD Kapela)

“Pojedinci koji su bili na tom izletu u Albaniju su zaključili da su autohtoni stanovnici užasno nekulturni jer bacaju plastične vrećice i ostalo smeće u predivnu prirodu kojom su okruženi. Zapitao sam se što su ti stanovnici znali o plastici kad se ona pojavila u tim krajevima i je li njima ta priroda koju gledaju svaki dan posebna kao nekomu tko je u sedmodnevnom posjetu? Je li im netko, tko im je prodao plastiku, trebao dati uputu što s njom kad im više nije potrebna? Stanovnik tog divljeg područja je cijeli život naučen živjeti u skladu s prirodom – sve uzme iz prirode, sadi, uzgaja, konzumira, otpatke vraća u prirodu, zatvara krug. Po logici stvari, zašto u prirodu ne bi vratio i plastičnu vrećicu?”, promišlja Kvočić, svjestan manjka edukacije o tom problemu ne samo u divljim planinskim područjima Albanije, već i kod kuće, u Hrvatskoj, gdje su nam šume prepune divljih odlagališta otpada.

Radi li se o pomanjkanju savjesti ili edukacije, teško je reći. Ostaje činjenica da planinari neprestano svjedoče prizorima divljih deponija po šumama koji su tužni i koji pričaju jednu priču bez kraja, koja se uvijek i iznova ponavlja, i uvijek iznova šokira činjenicom kako ju je teško privesti kraju.

Otpad odbačen u prirodu (Foto: HPD Kapela)

“Hrvati su počeli ozbiljnije razmišljati o zbrinjavanju prije koju godinu. A godinama smo primjerice na Žumberku organizirali akcije čišćenja pod vodstvom pokojnog Kapelaša Josipa Šintića. Svake godine ste mogli čistiti novu hrpu smeća koja je nastala na mjestu one koju ste prošle godine maknuli. Tko je to onečišćenje stvorio – domaći ili vikendaši ili pak netko tko ni ne živi u tom kraju, manje je bitno, bitnije je da se nije pazilo kuda s otpadom, odnosno najlakše ga je bilo odložiti tamo gdje ste navikli. Dakle, da bi se izmijenile navike ljudi edukacija je osnova, zatim i odgovarajuća odlagališta te poticaj ljudima da donesu svoj otpad do tih odlagališta, a ne da ga bace u prvu rupu kraj ceste. Sve dok taj obrazac ponašanja ne bude ukorijenjen u svijest svakog čovjeka odnosno dok mu ne postane normalno odložiti otpad gdje pripada, čovjek će zagađivati planet na kojem obitava. Samo očuvana bioraznolikost kojom se diči naša priroda, bit će garancija održivosti u današnje vrijeme očitih globalnih klimatskih promjena”, zaključuje Luka Kvočić, predsjednik Hrvatskog planinarskog društva Kapela iz Zagreba.

Članovi HPD-a Kapela (Foto: HPD Kapela)


Komentari