‘Bijeli put za Novu Bilu’, mnogima, posebice mlađim generacijama, zasigurno nije poznat. No, takva humanitarna akcija ne smije otići u zaborav. Čak niti njeni glavni akteri u trenutku dok su je osmišljavali, a ubrzo i provodili, nisu znali kakvu težinu ima niti su bili svjesni da su gledali smrti u oči, a sve kako bi pomogli najugroženijima, stanovnicima Lašvanske doline, njih 80 tisuća.
Od toga je prošlo gotovo 30 godina, a mi smo se prisjetili razgovora s doktorom Hermanom Vukušićem koji je i sam sudjelovao u toj akciji te nam je detaljno opisao kako je to izgledalo.
Prije gotovo tri desetljeća profesor Filip Čulo, prvi dekan Medicinskog fakulteta u Mostaru, došao je u posjet Hermanu Vukušiću starijem, tadašnjem direktoru HŽ-a.
Jedna obična večera rezultirala je time da je Čulo pozvao Hermana da dođe na sastanak na kojem će se dogovarati o akciji za pomoć Hrvatima u BiH. Tako je ukratko nastao Bijeli put kao akcija koja je stigla nakon osam mjeseci potpune izolacije Lašvanske doline. Herman je tada preuzeo organizacijski dio i postao zapovjednik konvoja. Kontaktirao je Antu Čičin-Šaina i još neke osobe koje su dale kamione za konvoj. Na kraju se skupilo 110 kamiona koji su iz Zagreba krenuli 10. prosinca 1993. prema mjestu Nova Bila.
U konvoju je sudjelovao i doktor Herman Vukušić (mlađi) koji je tada bio u vojsci i zatekao se kod kuće, između dva terena. Bez puno razmišljanja odlučio se priključiti konvoju. Za Zagreb.info ispričao je kako je to izgledalo i kroz što su sve prošli.
“Sve je bilo neizvjesno i kad je konvoj krenuo, bilo je još otvoreno pitanje primirja. Ja sam se s organizirao s doktorom Hrvojem Tomasovićem i vojnim vozačem, Robertom Zajcem, uzeli smo vojno vozilo i samo smo promijenili tablice i krenuli smo” prisjeća se Vukušić.
Vremenski uvjeti dodatno otežali
“110 kamiona prevesti preko Vran planine u to vrijeme godine je bio nemogući pothvat jer je ona prirodna barijera i to je prvi put u povijesti da u zadnjih 50 godina u to vrijeme na planini nije bilo tri metra snijega kao inače. Jer da je palo snijega ne bi mogli proći. Došli smo u Prozor i tamo smo čekali završetak pregovora, a sve te aktivnosti oko pregovora je vodio profesor Slobodan Lang, veliki humanitarac i prijatelj, a moj tata se brinuo oko svih tehničkih i operativnih stvari vezanih za konvoj, od puknute gume na kamionu pa do trase kojom ćemo ići. Iz Prozora smo krenuli 21. prosinca prema Novoj Biloj, ja sam ostao u Prozru. Bio sam časnik za vezu i jako je bilo bitno to vrijeme izvještavati hrvatsku i međunarodnu javnost, to je bilo vrijeme kad nije bilo mobitela, oni koji su postojali bili su jako veliki i bilo je bitno izvijestiti i Ured predsjednika, bio sam u kontaktu s UNPROFOR-om zbog znanja engleskog jezika i Lang i ja smo ostali, a konvoj je krenuo dalje”, rekao je Vukušić.
U slanju humanitarne pomoći sudjelovala je cijela Hrvatska, bila je to svojevrsna, kako tvrdi, psihološka hrana. Nažalost, put nije prošao bezbolno.
“Mi smo krenuli, došli u Novu Bilu, za ljude je to bila psihološka hrana, oduševljenje, spoznaja da nisu sami. Cijela je Hrvatska bila u tome, od Zagreba, Dubrovnika, Osijeka, Splita nema tko se nije priključio ili osobno ili kroz pomoć koju su poslali. Tragedija je da je na dan povratka konvoja 22. prosinca prema našem teritoriju bošnjačka vojska pokrenula veliku ofenzivu i iskoristili su prolazak konvoja za vojnu akciju” pojasnio je Vukušić.
Taj put je nažalost završio time što je Ante Vlaić poginuo, a još pet osoba je bilo ozlijeđeno. Pola konvoja ostalo je zatočeno zbog opasnosti po život u bazi UNPROFORA u Gornjem Vakufu odnosno Uskoplju. Pregovori kako će se polovica ljudi prebaciti su trajali jako dugo i UN je inzistirao da oni nastave dalje kamionima što su iz Bijelog puta odbijali jer smo znali da će biti žrtava i tražili su da se to napravi u oklopnim vozilima te je na kraju UN pristao.
Veliku zaslugu za to imali su doktor Tomasović i Vukušić jer dok su ostali na području Prozora, Britanci su imali jedan incident na Vran planini u kojem je stradao jedan njihov vojnik u njihovoj bazi, a kako nisu imali doktora, onda su Tomasović i Vukušić tog vojnika helikopterom Kraljevske ratne mornarice prebacili u Split i spasili mu život.
U ključnim pregovorima Vukušić je zapovjedniku Williamsu rekao da se poziva na njegovu vojničku čast te ga je zamolio da im ustupi vozila za nekoliko kilometara da prebace naše ljude na sigurno. Williams je rekao da njihova vojska nikada ne zaboravlja svoje dugove i tako je i napravio.
“Dan danas je to najveći humanitarni pothvat u Europi od 2. svjetskog rata. Mi uopće nismo bili svjesni u što se upuštamo, postajali smo toga svjesni tek kad smo u Prozoru čekali na te dogovore i pregovore jer gdje god bi mi došli u Prozoru, kad su ljudi čuli da smo iz Bijelog puta nitko nam ništa nije htio naplatiti. Ja sam imao Kodak fotoaparat i išao sam si kupiti filmove i to nije bilo jeftino, ali nisu mi dali platiti” prisjetio se Vukušić.
Gledali smrti u oči
Situacija je bila neizvjesna i svi su bili uvjereni da će to za njih na kraju biti pogibeljno.
“Bili smo u ratnoj bolnici u Šćitu i u Prozoru smo sjedili na jednoj terasi i prolazili su dečki iz HVO-a i Tomasović i ja kako smo se vratili iz Splita dobili smo novu opremu čizme, uniforme itd. I nas ti momci gledaju i kažu znate što imate predobre čizme, vi ste iz Bijelog puta, dajte radije to ostavite nama jer će vas tako i tako zaklati na putu pa će vam to uzeti. Dajte to bolje ostavite nama nego njima. A dan prije polaska konvoja, helikopteri su letjeli iz Nove Bile dosta redovno i prebacivali ranjenike u Split i u Zagreb, a među njima su prebacili jednog dečka koji je tada imao nekih 13 godina i pri tome je bio na TV-u. Mi smo svi to gledali na televiziji u dvorani samostana u Šćitu, tamo smo jeli. Pitaju oni to dijete što misli, konvoj je pred vratima u srednjoj Bosni, sutra se kreće za Novu Bilu i to dijete kaže ja mislim da oni idu u sigurnu smrt”, kaže nam Vukušić približavajući opasnost situacije u kojoj su se našli.
