Ispovijesti sezonaca: ‘Spavali smo sa štakorima, bez tople vode i WC-a, eto zašto nema radnika’

552
FOTO: Wikimedia

I ova turistička sezona, koja još uvijek nije službeno otpočela, ponovno je u fokus javnosti dovela goruće pitanje – nedostatak djelatnika u turizmu. Od sobarica, osoblja na recepciji pa sve do kuhara i konobara. No, dok poslodavci negoduju zbog manjka kadrova, sezonci s kojima smo razgovarali žale se zbog nehumanih uvjeta kroz koje su prošli kao radnici na Jadranu. Jedna od sezonki prepričava nam kako je rad na Jadranu gotovo robovlasnički, a poslodavci su posebno ‘nabrušeni’ na mlade ljude koji napuštaju svoje domove kako bi zaradili za džeparac.

”Doživjela sam poniženje, znali su me vrijeđati, plaća nije bila onakva kakvu sam na početku sezone dogovorila, a neke moje kolegice bile su čak i seksualno zlostavljane”, tvrdi naša sugovornica.

Neke od njenih kolegice iz rodne Slavonije u Istru su se zaputile kako bi radile kao konobarice, ali tada ih je dočekao opsežan posao pa su umjesto konobarenja u lokalu morale glumiti i čistačicu, šankericu te uskakati kao pomoć u kuhinji. Sve to za 18 kuna po satu, iako im je u startu obećana plaća od 25 kuna po satu.

”Znam za slučajeve gdje su ljudi spavali u vlažnim podrumima, nije bilo tople vode, a obećanu plaću nikada nisu dobili”, tvrdi naša sugovornica.

I jedan mladi Zagrepčanin podijelio je s nama svoju priču. Kao konobar u sezoni okušao se sa svega 18 godina. Umjesto smještaja i hrane te plaće od 4.000 kuna dobio je smještaj bez kreveta, tuš i poljski zahod, a spavao je u sobi u skladištu koja nije imala prozor, što bi nekako i preživio da nakon desetosatnog radnog dana nije morao spavati u plastičnoj ležaljci. Tuširao se na plaži, a on sam osjećao se prevareno jer osim što je bio konobar, radni dan provodio je u kuhinji kao pomoćni kuhar te se naslušao šefovih uvreda.

I naš drugi sugovornik iz Zagreba prepričao nam je noćnu moru koju je proživio kao sezonski radnik. Da bi radio u restoranu nedaleko od Zadra, napustio je radno mjesto konobara u Zagrebu.

”Spavao sam sa žoharima i štakorima u zagušljivom prostoru za plaću od 5.000 kuna, radio sam preko 13 sati. Slobodni dani na moru ne postoje. Radio bih od osam ujutro pa sve do 16 sati uz kratku pauzu, a nakon toga nastavili bismo s poslom od 18 sati do jedan ujutro. Dobivao sam i napojnice, ali ni jednu nisam smio zadržati. Sve je išlo poslodavcu. U moru sam se okupao dva puta u mjesec dana, a kada više nisam mogao – nakon mjesec dana pukao sam i otišao natrag u Zagreb bježeći iz sobe u koju su se uvukli štakori”, zaključuje naš sugovornik.

Slavonka koja danas živi u Irskoj, također je progovorila za naš portal. Jedna je od onih kroz čiji se životopis prožima nekoliko odrađenih sezona od Istre do Dalmacije.

”Umjesto smještaja i hrane koju su nam obećavali poslodavci, dobila sam horor. Hranu sam sama kupovala, a spavala sam u šatoru. Pola plaće dobivala sam na ruke, a pola na račun. Dan odmora nisam doživjela. Radi se gotovo 90 dana s dnevnom pauzom od sat vremena, a radno vrijeme zna biti od 7 do 2 ujutro”, tvrdi naša sugovornica s irskom adresom. Dakako, napominje kako se pola toga ”kucalo”, ali dobar dio narudžbi ne, no na sve to korumpirani inspektori nisu odveć reagirali. ”Bila sam klinka, šutjela sam i radila, jer sam zarađivala novac za školovanje. Nedavno sam magistrirala i odselila u Irsku. Nas Slavonce na Jadranu očito smatraju kmetovima, mi nismo ljudi. Osjećala sam se tijekom rada kao rob”, zaključuje naša sugovornica.


Komentari