Na posljednjim parlamentarnim izborima čelni čovjek hrvatske policije Davor Božinović osvojio je 300-tinjak preferencijalnih glasova, ali prijateljstvo s premijerom Andrejom Plenkovićem koje njeguje godinama rezultiralo je time da zasjedne u fotelju Ministra unutarnjih poslova, za što mu se dakako svakoga mjeseca na račun slije oko 15 tisuća kuna.
Nije Božinović iznimka, on je tek jedan od onih koji potvrđuju pravilo, barem kada je o hrvatskoj policiji riječ. Ovim resorom proteklih dvadesetak godina prošlo je mnoštvo stručnih, i manje stručnih kadrova, koji su se kleli u to kako će hrvatskim policajcima osigurati dostojanstveno radno mjesto. No, da se do dana današnjega nismo pretjerano pomakli s mrtve točke, barem kada su u pitanju prava običnih, malih policajaca koji su ključan pokretač društva i koji su najčešće na udaru kriminalaca te kojima je život nerijetko ugrožen svjedoči priča pravosudnog policajca koji za svoju koricu kruha zarađuje radeći u zagrebačkom zatvoru Remetinec.
U strogoj tajnosti, i u strahu za posao odlučio je s nama podijeliti svoju priču kako bi barem na ovaj način dopro do rukovodećih te kako bi javnost upoznao sa zbiljom koja se odvija iza hladnih remetinečkih rešetki. Dakako, potrebno je prije svega u kontekstu ove priče znati, kako naš sugovornik svoj glas ne diže samo u svoje ime i u ime ostalih kolega već i u ime zagrebačke javnosti. Kako ekskluzivno saznajemo, zbog pomanjkanja kadrova, pitanje je dana kada će se zatvorenici organizirati i pokušati kolektivno organizirati bijeg iz zatvora, u kojemu nema dovoljno čuvara.
Prema riječima našega sugovornika, sreća u nesreći jest tek to što u Hrvatskoj nema previše onih koji su osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne pa se onima koji trenutno robijaju u Remetincu naprosto ne isplati bježati, ali kada bi to poželjeli, mogli bi operaciju provesti bez previše muke. To, dakako, nije jedini problem pravosudnih policajaca, koji se s kriminalcima susreću na dnevnoj bazi.
”Problem je u tome što se uvijek refundira fond sati koji imamo, onda kada je neki od kolega slobodan, događa se to da jedan čovjek ostaje sam na uštrb sigurnosti. Primjerice, ako je sad propisano da je nekom odjelu potrebno dvoje ljudi, a na odjelu ima sto zatvorenika, taj dan kolega koji ima više sati biva oslobođen pa jedan kolega ostane sam s pedeset do sto zatvorenika. Ljudi se onda snalaze, traže tko je slobodan, ali to sve skupa jako teško funkcionira. Zapravo, funkcionira na principu bit će sve OK, sve dok se nešto ne dogodi. Nije ovo buna protiv šefova, oni su dobili naredbu s višega ranga, cijeli sustav je u problemu. Načelnici ili voditelji su primorani tako raditi”, tvrdi naš sugovornik koji je ponajviše zabrinut za sigurnost svojih kolega.
”Kada se soba otvara moraju biti najmanje dva službenika, a u sobi zna biti i do šest ljudi, to su kriminalci, ljudi koji su izvršili razna ubojstva, nasilnici. Oni mogu pokušati pobjeći, ali opasnost leži i u tome da netko od njih može doći i do nekakvog oružja, a onda je sve moguće”, govori policajac. Prijašnjih godina postojala je opcija da kada neki zatvorenik pokuša ozlijediti sebe ili druge oko sebe bude smješten u posebnu prostoriju bez opasnih stvari i predmeta, tako je to i po zakonu.
”To je super funkcioniralo i jednostavno su svi imali strahopoštovanje jer su znali što ih slijedi ako nešto učine. No, javile su se razne udruge za ljudska prava i udruge koje su sami zatvorenici napravili, sudski pravobranitelj. Ma čuda. I kako se vršio pritisak na cijeli taj sustav, jednostavno su svi ti šefovi zbog straha za položaj odlučili da se ta soba ne koristi. Mi više nemamo nikakve ovlasti, nemamo mehanizma da sami sebe zaštitimo. Posljedica toga je da odjednom mi više nemamo takvih primjena i ispada da je sve bajno, razumijete. Svi pričaju o ljudskim pravima, a mi u danu ne smijemo primjerice ni novine pročitati. Obespravljeni smo na svim poljima, i nitko se ne buni. Problem je i što nema ljudi, a najavljeno je da će nam skinuti dodatak na ionako malu plaću. Recimo, sada da se netko zaposli i krene raditi, s godinama može postići neku veću plaću, ali početna plaća pravosudnog policajca je oko 4000 kuna. Ako radi u smjeni početnik može dogurati do možda nekih 800 kuna više i sve to u uvjetima gdje nam je život ugrožen”, žali se naš sugovornik koji napominje da je problem i u tome što pravosudni policajci nemaju niti valjanu opremu za rad.
Prema novom zakonu trebali bi im uzeti i deset posto na dodatak, a sve to utječe na rad ovih policajaca. ”Nije to slučaj samo u zatvoru u Zagrebu, to je slučaj po cijeloj Hrvatskoj. Više se nitko ne prijavljuje na natječaj za posao. Veća prava imaju zatvorenici, nego mi. Oni imaju prava i obveze koje ne obavljaju. Imaju sva prava. Evo recimo, ja sam sada jedan pregled čekao 12 mjeseci, bio sam kod doktora i opet čekam 12 mjeseci sljedeći pregled. Kad ste vi u zatvoru vi to riješite u tjedan dana sve hoćete CT, MR. Hoćete si zube popraviti? Popravite zube odmah. I sve to na račun proračuna. Nemamo nikakvih dodatnih edukacija, nemamo alata da nam se posao olakša, stvarno su neke stvari nelogične. Traže od nas puno, a daju malo. O tome se radi. Nije problem raditi, ali mi nemamo niti osnovne opreme. To je katastrofa. Jedan kolega mi je pričao da specijalci idu s njima s pancirkama, a oni zatvorenika vode bez pancirki, bez ičega. A oni su uz zatvorenike na prvoj liniji, bez ičega”, objašnjava policajac koji se požalio na još jednu anomaliju u sustavu.
Naime, nedavno su ostali bez najboljeg psihijatra u ustanovi, jer ga je sustav olako pustio. ”Veliki broj zatvorenika je na teškim drogama pa im se daju lijekovi Heptanon i Suboxon. Svakim danom broj ovisnika se povećava, otkad je otišao cijenjeni psihijatar. Zatvorenici su bili presretni kada su se s njime dogovorili za terapiju, jer ih je uspio u mjesec dana skinuti s droga. Ali treba uzeti u obzir financije. Jedna tableta Heptanona košta deset kuna, a svaki zatvorenik u prosjeku popije oko 20 do 30 tableta po cijeni od deset kuna. Pojedini zatvorenici znali su popiti i do 60 tableta dnevno. To je dobar biznis, kada pogledate koliko se tih tableta dnevno popije. Broji se u stotinama ljudi. Zdravlje ipak nije na prvom mjestu jer postoji monopolist koji je uvidio da je potrošnja drastično pala u vrijeme dok je u zatvoru radio poznati psihijatar pa mu je i iz doktorskih krugova zaprijećeno da će mu oduzeti licencu, ako nastavi raditi kako je radio. Terapiju je ukidao svakome zatvoreniku kada se saznalo da ne pije tablete nego ih ‘šteka’ tj.preprodaje za razne druge potrebe. Danas se bez obzira na ‘štekanje’ terapija ne ukida, ni pod kojim uvjetima. Trenutno je na snazi mišljenje da je to neophodna terapija koja im je potrebna da funkcioniraju. Svi ti registrirani narkomani dobivaju skupe lijekove, kako bi se financirao jedini dobavljač u Hrvatskoj, koji je igrom slučaja najbolji psihijatar u državi”, prepričava ovaj ogorčeni policajac.
Apsurd je po njemu i taj što uz ove skupe tablete zatvorenici imaju pravo i na besplatno osiguranje pa nas sve to vodi do iznosa od nekoliko stotina milijuna kuna. ”A istovremeno nemamo novca za djecu. Osobno sam svjedočio da je jedan doktor u KBC-u Sestre milosrdnice zatvoreniku ponudio terapiju riječima: ‘Tebi je dovoljno 20 tableta Heptanona dnevno. Ja ću ti dati 30 tableta, 20 popij, a deset prodaj da imaš od čega živjeti’. Naš doktor se koji se protiv toga borio i danas se bori za pravdu, ali tim psihijatara koji su skovali zakon zapetljan je i zaštićen tako da svatko dobije svoj dio kolača. Ako nisi u igri uzmu ti sve”, zaključuje naš ogorčeni sugovornik svoju priču.
Kako znakovito, baš u vrijeme kada mediji bruje o praznoj sabornici, u kojoj dame i gospoda crnče za desetke tisuća kuna.
Autorica: Iva Međugorac
