Arhitekt i urbanist Nikša Božić s današnjim danom stupio je na dužnost direktora Zavoda za prostorno uređenje Zagreba, a na to mjesto dolazi iz APE arhitektonskog studija koji je izradio urbanističke ili prostorne planove među ostalima u gradu Hvaru, Pazinu, Stari Gradu, Balama, Bjelovaru, Mariji Bistrici, Dugom Selu, Glini, Gospiću i Baškoj Vodi. Njegov životopis svjedoči da se radio vrsnom stručnjaku koji je svoj zanat urbanista i arhitekta laštio i kao profesor na Arhitektonskom fakultetu.
Koji će mu biti prvi zadaci, gdje misli da ima najviše posla, ali i koje promjene bi volio vidjeti u glavnom gradu otkrio je Nikša Božić u intervjuu za Zagreb.info.
Što biste rekli, koji su najvećih problemi zagrebačkog GUP-a?
Najveći problemi vide se u prostoru, a to je nedostatak cjelovitog planiranja, usmjerenost isključivo na pojedinačne čestice a ne na logične gradske cjeline te prevladavanje privatnog nad javnim interesom. Gradnja velikog dijela gradskih područja postaje tako isključivo zbir pojedinačnih gradnji koje se vode kriterijem maksimalne mogućnosti gradnje na pojedinim parcelama. To rezultira manjkom javnih prostora, prevelikom izgrađenošću pojedinih čestica te brojnim drugim konfliktima u prostoru. Načelo da privatni interesi trebaju biti podređeni javnom interesu ostalo je zapisano u zakonu, a zaboravljeno u sustavu planiranja.
U javnosti se često čuje da je razvoj grada neplanski i stihijski, što je nažalost samo djelomično točno. Naglašavam ovo „nažalost“, jer porazna je činjenica da problematično stanje u prostoru nije rezultat neplanske gradnje već je rezultat gradnje koja je u potpunosti u skladu s prostornim planovima! A to znači da imamo problem i s planovima i planiranjem.
Treba biti pošten i reći da su brojni problemi u prostoru generirani ne nekom posebnom nekvalitetom GUP-a, već proizlaze iz nekvalitetnog sustava prostornog planiranja što je uređeno zakonima na državnoj razini. Tako GUP – što je skraćenica od „generalni urbanistički plan“ i koji bi trebao biti jedan opći, usmjeravajući plan, postaje glavni provedbeni plan temeljem kojega se izdaju dozvole za gradnju. Time se samo generiraju problemi u prostoru, a GUP nastojanjem da propiše svaki provedbeni detalj na području grada gubi na svojoj kvaliteti općeg usmjeravajućeg plana. Zanemaruje se tako rješavanje općih tema prostornog razvoja grada kao što su urbana mobilnost, kriteriji za dimenzioniranje javnih površina, kriteriji za smještaj velikih trgovačkih sadržaja, planiranje urbane obnove središta grada i prostora na kojima treba provesti urbanu preobrazbu, planiranje revitalizacije središta gradskih četvrti i slično.
Što očekujete od obnove Zagreba nakon potresa?
Treba jasno reći da obnova javnih zgrada koje su u vlasništvu Grada predstavlja samo manji dio obnove nakon potresa, a jedino taj dio obnove vodi Grad. Obnovu ostalih zgrada prvenstveno onih u privatnom vlasništvu vodi država i to nije u ingerenciji gradova. No za razliku od obnove nakon potresa koja se svodi samo na konstruktivnu obnovu pojedinačnih zgrada ono što jest u ingerenciji grada je sustavna urbana obnova koja je povijesnoj jezgri Zagreba trebala i prije potresa. Gradsko središte nam je bilo zapušteno i prije potresa, opterećeno brojnim izazovima koje treba sustavno rješavati. Prirodnu katastrofu koja nas je zadesila treba iskoristiti kao poticaj za pokretanje sustavnog procesa urbane obnove.
Zavod je koordinirao izradu „Programa cjelovite obnove povijesne urbane cjeline Grada Zagreba“ o čijem prijedlogu je nedavno provedena javna rasprava. Iako su u sklopu izrade navedenog Programa izrađene brojne kvalitetne studije, postoji i prostor za poboljšanja prvenstveno u obliku cjelovitog planerskog sagledavanja problematike obnove povijesne urbane cjeline, jače suradnje s nadležnim konzervatorskim tijelom te promišljanja najboljeg načina implementacije mjera urbane obnove u prostorne planove.
Obnovu nakon potresa dakle ne vidim kao skup pojedinačnih konstruktivnih obnova pojedinih zgrada i vraćanja na stanje prije potresa već kao poticaj da se konačno sustavno pristupi urbanoj obnovi prije svega gradskog središta koje je i najviše stradalo u potresu. To je ozbiljan i dugoročan proces, ali treba ga osmisliti i pokrenuti.
Koji će vam biti prvi radni zadaci kao ravnatelja Zavoda?
Područje djelovanja Zavoda za prostorno uređenje vrlo je jasno definirano Zakonom o prostornom uređenju te tu nema puno prostora za neke velike promjene, ali ima prostora za kvalitativne iskorake. Prvi zadatak biti će mi snimiti stanje te vidjeti kakav tip organizacijskih promjena je potreban da bi se djelovanje Zavoda stručno ojačalo, a njegovi planeri pružali kompetentne i stručno utemeljene usluge gradskoj upravi i lokalnoj zajednici. Zavod je danas najveća planerska ustanova u državi, nema razloga da ne bude i planerska organizacija u kojoj se izrađuju planovi koji će biti primjer kvalitativnog i metodološkog unaprjeđenja sustava prostornog planiranja.
Djelatnost Zavoda prvenstveno je stručna izrada najvažnijih gradskih planskih dokumenata. Tu ću nastojati organizirati proaktivno djelovanje Zavoda u smislu detekcije problema i predlaganja stručno utemeljenih rješenja. Veliku važnost dajem razvoju rane participacije u prostornom planiranju – nešto što danas nije zakonska obveza ali nije ni zabranjeno te nema razloga da to ne razvijamo u planerskom procesu.
Vezano na predstojeće izmjene GUP-a, što će očito biti glavni planerski posao u sljedećem razdoblju, planiram nastaviti s već započetim procesom stručnih i javnih rasprava o prostornim problemima grada i o viziji razvoja grada. U ovakvim procesima važno je u ranoj fazi uključiti javnost i stručnu zajednicu te taj postupak adekvatno voditi i moderirati. Kada čujemo što su glavni problemi i kada čujemo kakav grad njegovi građani žele, vjerujem da će Zavod imati dovoljno znanja da to pretoči u kvalitetnije planske dokumente koji će rezultirati i kvalitetnijim oblikovanjem gradskih prostora.
Ono što se ni građanima a vjerojatno ni gradskoj upravi neće sviđati je činjenica da je sustav prostornog planiranja jedan jako formaliziran sustav koji rezultira dugotrajnim postupcima izrade planova kao i njihovih izmjena. Ako se žele kvalitetne i sveobuhvatne izmjene plana kao što je GUP, to je proces koji će trajati nekoliko godina. Cijelo to vrijeme provodit će se „stari“ GUP, sa svim njegovim greškama i to ćemo još neko vrijeme vidjeti u prostoru. Planovi su podzakonski akti, i ne može se na njihovu provedbu staviti moratorij (što je ideja koju neki otvoreno zastupaju) niti bi to bilo dobro. I loš zakon je još uvijek bolji od bezakonja.
Svjestan sam da će jedan od većih izazova biti komunikacija u kojoj će trebati objasniti građanima da u prostornom planiranju nema rezultata preko noći. Cilj nam treba biti ne brzina već kvaliteta, jer s druge strane i posljedice kvalitetnih planova u prostoru će se osjećati kroz neko duže vrijeme.
Koje promjene biste voljeli vidjeti u Zagrebu što se tiče prostornog uređenja?
Unaprjeđenje kvalitete prostornih planova neće biti dovoljno za postizanje željene kvalitete izgrađenog okoliša u gradu. Kao najsnažnija planerska ustanova u Republici Hrvatskoj Zavod bi se trebao, u suradnji s ostalim stručnim institucijama i udruženjima, aktivnije uključiti u dijalog s nadležnim Ministarstvom te zagovarati uvođenje učinkovitog i kvalitetnog sustava prostornog uređenja na razini države što je preduvjet za ostvarivanje željene kvalitete planiranja na lokalnoj razini.
Najveći problemi u prostoru koji se često pripisuju nekvaliteti zagrebačkog GUP-a zapravo uopće nisu problemi tog plana već problemi našeg lošeg sustava prostornog planiranja. O tim problemima dosta sam govorio u okviru stručnih udruženja arhitekata i planera. Kontinuirano upozoravamo na problematičnu činjenicu da mi u hrvatskom sustavu prostornog uređenja nemamo kvalitetnih alata urbanističkog planiranja na lokalnoj razini, kao ni osnovnih alata provedbe planova kao što je urbana komasacija. Neki važni planerski zadaci kao što su urbana obnova i preobrazba uopće nisu metodološki razrađeni u dijelu zakonodavstva koje propisuje standard prostornih planova. Bez sustava učinkovitog lokalnog urbanističkog planiranja na razini manjih prostornih cjelina – gradskog središta, stambenog kvarta itd – teško će se doći do bolje kvalitete prostora.
Moja je želja u zagrebačke planove ugraditi načela cijelog niza dokumenata koje mi kao država lako prihvatimo, a onda ne osiguramo njihovu provedbu. Govorim o dokumentima kao što su europska Nova povelja iz Leipziga – strateški dokument koji usmjerava razvoj europskih urbanih područja do 2030. godine, zatim načela Deklaracije iz Davosa koja naglašava načine za promicanje koncepta visokokvalitetne kulture građenja (Baukultur) te konačno teme iz dokumenta ApolitikA kojeg je usvojila Vlada RH a kojim se iskazuje javni interes za kvalitetu sveukupnog izgrađenog okoliša. Uz naravno neizbježne teme europskog zelenog plana i povećavanja otpornosti grada na klimatske promjene što su teme o kojima više nema smisla raspravljati već je potrebno hitno djelovati.
Mislite li da je Zagreb preizgrađen, odnosno kako gledate na trentuačno planiranje naselja u Zagrebu i njegovoj okolici?
Ne mislim da je Zagreb preizgrađen, niti nam podaci o gustoći gradnje i gustoći stanovanja daju podlogu da tako nešto zaključimo. Zagreb je još uvijek, generalno gledajući, grad relativno rahle izgradnje s relativno velikim udjelom zelenih površina, osobito u predjelima koji su izgrađeni u drugoj polovici 20. stoljeća. Malo je gradova ove veličine koji u geometrijskom središtu grada imaju široki neizgrađeni zeleno-plavi koridor kao što je prostor uz Savu. Također, rijetki su gradovi koji na kraju tramvajske mreže imaju ulaz u veliki park prirode – našu Medvednicu, koja je i lako dostupna i važan element identiteta grada. Često se govori o preizgrađenosti, postali smo sredina koja je sklona samo isticati probleme, a zaboravljati kvalitete koje uzimamo zdravo za gotovo.
S druge stane, kad me pitate o planiranju naselja u Zagrebu, treba priznati da imamo problem jer planiranja naselja praktično već trideset godina nemamo, izuzmemo li nekoliko primjera cjelovitog planiranja kao što su primjerice bila naselja za društveno poticanu gradnju (POS). Stambeni predjeli nastaju nam kao puki zbir pojedinačnih gradnji, izostaje cjelovito sagledavanje gradskih cjelina, planiranje društvene infrastrukture, planiranje i realizacija javnih prostora…. Porazna je činjenica da je teško nabrojati parkove, trgove i društvene centre nastale u zadnjih trideset godina. Nismo ih ni planirali ni gradili. A izgradnji boljeg društva i lokalne zajednice može se i treba doprinijeti i prostornom dimenzijom urbanosti.
Što biste rekli koja je najveća prednost prostornog uređenja Zagreba, a što njegova najveća mana?
Prednosti su nam uglavnom elementi baštine, u što svakako ubrajam i naslijeđe prostora koji su nastali u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, a koji se danas doživljavaju puno pozitivnije nego prije nekoliko desetljeća. Grad ima optimalnu veličinu i generalno je ugodan i siguran za život. Uz sve probleme koji se često ističu, kao što je primjerice problem kvalitete nove gradnje, nema praznih i neprodanih stanova. Sumnjam da bi ljudi u kontekstu otvorenih europskih granica birali živjeti u sredini koja je loša, nefunkcionalna i neprivlačna.
Kao najveće prostorne probleme u gradu vidim promet, nedostatak kriterija planiranja razvoja trgovačkih centara, nedostatak uređenih javnih površina (trgova, parkova) te nedostatak planiranja koji bi se bavio identitetom lokalnih sredina pojedinih gradskih četvrti i načina unaprjeđenja tih prostora.
Mislim da je nedopustivo da relativno neveliki grad, ispod milijun stanovnika, ima ovoliko neprotočan promet i nepovezane gradske dijelove. Smatram da tradicionalni prometni sustavi kojima se rješavao promet u gradu više ne funkcioniraju i rješenja treba tražiti u inovativnim sustavima kojima se poboljšava urbana mobilnost.
Imamo cijeli niz „preskočenih“ i zapuštenih gradskih predjela u kojima treba osmisliti procese urbane obnove i/ili preobrazbe – primjerice područja Gredelja, Badela, Zagrepčanke i Velesajma – koji mogu postati novi generatori urbanog razvoja.
Središta gradskih četvrti su nam uglavnom zapuštena, a dio tradicionalnih gradskih funkcija (prije svega tradicionalne trgovine i obrta) je izgubljen. I tu treba osmisliti i voditi prostorne intervencije koje će dovesti do preobrazbe središta gradskih četvrti i nadopunjavanja potrebnim sadržajima koji moraju biti lako dostupni građanima.
Nakon svake jače kiše u gradu imamo poplave, što je samo pokazatelj koliko se kasni s implementacijom politika europskog zelenog plana u prostorne planove kao i s razvojem planskih mjera za jačanje otpornosti na klimatske promjene.
