Hamed Bangoura, jedan je od poznatijih kritičara društveno-političkih zbivanja, koji je upravo aktivnim dijeljenjem svojih stavova stekao veliki broj pratitelja na Facebooku. Ovoga puta osvrnuo se na sveprisutni govor mržnje i nedostatak empatije među ljudima. Objavu prenosimo u cijelosti:
Početkom 2012. godine u moj tadašnji ured dolazi dobar poznanik. Pita me imam li sekundu vremena za njega. Naravno, moj…
Objavljuje Hamed Bangoura u Ponedjeljak, 19. listopada 2020.
“Početkom 2012. godine u moj tadašnji ured dolazi dobar poznanik. Pita me imam li sekundu vremena za njega. Naravno, moj je odgovor. U tom trenutku ono što znam o njemu je da ima sjajan posao za koji prima 12.500 kuna, žena s dva fakulteta još bolji i plaću od 18.000 kuna. Imaju dvoje djece, kredit za stan u iznosu od 5.500 kuna i kredit za auto u iznosu od 3.500 kuna. Krizu 2008. nisu ni osjetili.
Sjeda preko puta mene i kaže: “Došao sam ti reći da smo se mi (on i skupina drugih dobrostojećih poznanika) jako smijali na sve tvoje postove koje objavljuješ na FB (GOH) i da si mislimo što to tebi treba? Što ti treba da se bodeš s rogatima zbog nepoznatih ljudi? Samo se bespotrebno izlažeš.”
Rekoh: “Dobro i? To je moja privatna stvar.” Na to će on: “Znam, ali moram ti reći da sam ti se smijao, a danas te razumijem.” Na to ću ja: “Da pogodim? Ostao si bez posla ili ti ili žena?” “Žena,” kaže on. “A ha, sad je problem. Sigurno si još u kreditima (- 9.000)? Nema ženine plaće (-18.000 kn), a primanja su samo tvoja (+12.500 kuna). Trenutno za život imaš 3.500 kuna i nešto ušteđevine? “Da,” odgovori on. “Pretpostavljam da poznanici nisu ponudili posao tvojoj ženi, iako ima dva fakulteta i 49 godina?” “Da”, reče on. “Naravno da su sada zaboravili sva skijanja i druženja?” Imaš nešto ušteđevine i trošiš je nevjerojatnom brzinom. Ne znaš što i kako da napraviš, i shvaćaš da sada odjednom nitko ne pita kako ti je i sada naravno razumiješ da ja ne pišem i ne radim sa skupinom ljudi da bi se zabavljao, već upozoravam da će biti još i gore, te da problem može svakoga dotaknuti?” “Da”. Da skratim.
Danas je 2020. i upravo smo se čuli telefonski. Žena ne radi, ušteđevina je potrošena, nestala su skijanja, Mercedes je zamijenio 7 godina stari Opel, ovrha za stan je odavno sjela, danas je ponovno aktivirana.” Ipak sretan je. Žena je još tu i radi na crno, preživljavaju, a bili su dobrostojeći, poželjni u društvu. On ima svoj posao, ali nešto manju plaću, jer morao je zadržati isti. Kaže da mu gotovo nitko od starih poznanika nije ni na jednoj listi. Tko mu je kriv, reći će neki.
Da, tko mu je kriv? Nije bitno tko je kriv. Nije me briga kako je drugom dok je meni dobro. Zar ne? 2008. nisu se bunili ugostitelji, vlasnici suvenirnica, poduzetnici, glazbenici, oni sa stalnim poslovima i nikoga nije bilo briga.
Evo nas 2020., a većina se buni. Nije me briga dok ne dođu po mene. To je stav većine dok nemaju probleme. Dobro, legitiman stav, ali ne zaboravite. Nije nevažno da je kraj 2020. i da imamo govor mržnje i potpuni nedostatak empatije. Sada tražimo korijene govora mržnje, a uskoro bi mogli tražiti korijene nedostatka empatije. Kada krenete to tražiti pogledajte prvo sebe u ogledalu. Tu leže svi korijeni. Ne zaboravite da su to danas drugi, ali uskoro bi mogli biti i oni koji još uvijek misle da su na sigurnoj strani. Ružno je kada čuješ govor mržnje i vidiš nedostatak empatije, ali još je gore kada se to dvoje spoji.
PS: Tko ne razumije neka se sam odfrenda. Hvala” napisao je Hamed.
