To što se dijelu javnosti zamjerio ukidanjem mjere roditelj-odgojitelj, zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević po svemu sudeći kani kompenzirati drugim mjerama koje se odnose na mlade obitelji, piše tjednik 7Dnevno. Jedan od poteza koje je nedavno pompozno najavio gradonačelnikov zamjenik Luka Korlaet jest početak gradnje stanova za dugoročni najam, u koje bi se, prema prvim projekcijama, moglo smjestiti oko 700 mladih obitelji. Sa stambenom politikom nova zagrebačka vlast kreće iz Podbrežja, a ideja je da se izgradi 228 stanova u koje bi se prvi stanari trebali useliti već tijekom iduće godine.
“Građevinska dozvola je ishođena, naravno da je problem financiranje i tu sada razmišljamo o raznim modelima financiranja te zgrade javno privatnih partnerstva”, izjavio je Korlaet najavljujući kako neće stati samo na Podbrežju, nego bi se novi stanovi trebali graditi na još trima lokacijama u širem gradskom području. Riječ je o bivšoj zgradi Gredelja, ali i zoni Zagrepčanka, odnosno, kako je to ustvrdio zamjenik Tomislava Tomaševića, o bivšoj klaonici u Heinzelovoj ulici te o bloku Badel.
“Ja sam optimist i rekao bih da će se prije isteka ovog našeg mandata početi odvijati graditeljske aktivnosti na tim područjima”, rekao je Korlaet.
Bandićeva ostavština
Ono što Korlaet u svojim optimističnim projekcijama nije spomenuo jest to da nisu čisti vlasnički odnosi zemljišta bivše Zagrepčanke u Heinzelovoj 66. Ono je zapravo u vlasništvu vinkovačke tvrtke Krma, odnosno u vlasništvu poduzetnika Ivana Radoševića koji godinama vodi sudski spor s Gradom Zagrebom, ali i s Hrvatskom. Riječ je o ostavštini Tomaševićeva pokojnog prethodnika Milana Bandića i višemilijunskom problemu koji bi se mogao negativno odraziti na ovaj korektni projekt nove gradske vlasti. Evidentno je kako Tomaševićevi kadrovi nisu previše upoznati s aferama pokojnog gradonačelnika pa ni s onime što one nose.
Nije nemoguće da se i ova Bandićeva ostavština negativno odrazi na ideje novog gradonačelnika, koji se od početka mandata grčevito bori s milijunima dugova koje je Bandić za sobom ostavio, a usporedno s time vodeći bitku s Bandićevim ortacima i zaposlenicima gradskih tvrtki kojima su se radna mjesta dijelila stihijski i bez ikakvih kriterija, ako uhljebljivanje podobnih kadrova ne smatrate nekim relevantnim kriterijem. Kako se Tomašević mjesecima upoznavao s Bandićevom ostavštinom unutar gradskih tvrtki i gradskog ureda, tako je sada pred njime ozbiljan posao u kojem će se morati suočiti sa sporovima koji godinama predstavljaju kočnicu u razvoju grada.
Jedan od takvih sporova je i onaj s Radoševićem, hrvatskim tajkunom koji godinama živi u Njemačkoj, koja ga je svojedobno odbila izručiti Hrvatskoj. On je, naime, već gotovo 25 godina nedostupan hrvatskom pravosuđu. Nedavno je Radošević pravomoćno oslobođen optužbi za ratno profiterstvo, a hrvatskom MUP-u, na čijoj se tjeralici godinama nalazio, ruke su u njegovu slučaju vezane. Još je 2019. godine Vrhovni sud potvrdio Radoševiću oslobađajuću presudu na koju se bio žalio državni odvjetnik, ali je tročlano vijeće Vrhovnog suda donijelo zaključak da je žalba državnog odvjetnika neosnovana.
Ratno profiterstvo
Taj je tajkun bio optužen da je kao vršitelj dužnosti direktora Tvornice autobusa Zagreb vlastitoj tvrtki, sebi i svojem poslovnom partneru odobrio kredit u iznosu od dva milijuna njemačkih maraka. Naknadno je Tvornica autobusa Zagreb cesijom podmirila potraživanja Radoševićevoj privatnoj tvrtki, premda za to nisu postojale nikakve ugovorne obveze. U skladu s time plaćeno je ukupno 7,081.495 kuna. Kada mu je koncem svibnja 1997. godine uplaćen novac, Radošević ga je prebacio na račune vlasnica od kojih je kupio imanje, čime je, prema tezama Županijskog državnog odvjetništva, taj poduzetnik Tvornicu autobusa Zagreb oštetio za više od sedam milijuna kuna.
Sve te teze na sudu su pale u vodu, postupak protiv Radoševića pretvorio se u potpuni fijasko tužiteljstva, što je vidljivo i iz njegova tijeka. Najprije je državni odvjetnik u travnju 2013. godine izmijenio optužnicu tako što je Radoševića i suokrivljenike optužio za ratno profiterstvo, vjerojatno kako bi postupak spasio od zastare. Međutim, tu kvalifikaciju ni na koji način u činjeničnom opisu optužbe nije uspio povezati s inkriminirajućim dokazima.
Prvostupanjski sud u startu je odbio kvalifikaciju o ratnom profiterstvu, a uporište mu je bila odluka Ustavnog suda na temelju koje upravo činjenice moraju biti ugrađene u optužbe za ratno profiterstvo jer nije dovoljno označiti nedopušteno postupanje kao oblik iskorištavanja ratnog stanja i pribavljenu imovinsku korist. Manjkave argumente prvostupanjski sud nije prihvatio pa je u siječnju 2018. godine odbio optužnicu oslobađajući Radoševića i suokrivljene zbog zastare kaznenog progona.
Vrhovni sud utvrdio je da tužiteljstvo nije bilo u pravu ni kada je tvrdilo da su u oslobađajućoj presudi značajno povrijeđene odredbe Zakona o kaznenom postupku i da su pogrešno utvrđene činjenice te je odbilo zahtjev tužiteljstva da se Radoševiću ponovno sudi. Ujedno je Vrhovni sud iznio zaključak kako bi se moglo govoriti o pravičnom suđenju kada bi se okrivljeniku omogućilo da se očituje i brani u odnosu na sve segmente činjeničnog opisa koji bi mu mogli štetiti, što se u ovom konkretnom slučaju nije dogodilo.
U odluci kojom su odbili žalbu tužiteljice, suci Vrhovnog suda naveli su kako ne može biti govora o pogrešno utvrđenim činjenicama jer je u međuvremenu nastupila zastara. Tom je sudskom odlukom još jedan veliki slučaj pretvorbe i privatizacije pao u vodu premda ga se nastojalo sankcionirati optužbama za ratno profiterstvo koje su u zakon zavedene u mandatu bivše premijerke Jadranke Kosor. Nije rijetka pojava da baš zbog poigravanja ratnim profiterstvom veliki slučajevi poput ovog padaju u vodu, a nije rijedak slučaj ni to da Njemačka čvrsto staje iza svojih građana. Kada je konkretno o Radoševiću riječ, zastara je i bila razlog zbog kojega su Nijemci odbili izručiti tog osebujnog poduzetnika.
Nije tu kraj sage s Radoševićem, štoviše, priča s njime složena je i slojevita, a premda poput, primjerice, Miroslava Kutle nosi stigmu jednoga od prvih pet kraljeva privatizacije (uz njih dvojicu Todorić, Gucić i Rajić), on je svoju poslovnu karijeru uspio izgraditi i u Njemačkoj, dok su se u Hrvatskoj protiv njega nizali sudski postupci.
Službeni dio biografije kaže da je Radošević rođen u Otoku, nadomak Vinkovaca, iz bivše Jugoslavije pobjegao je početkom 70-ih jer se smatrao produženim elementom nacionalizma. Odlazeći u Njemačku, u toj svojevrsnoj drugoj domovini hrvatske dijaspore usavršava jezik i počinje studirati pravo i ekonomiju. Nastanio se u Mannheimu te vrlo brzo izgradio imidž uglednog građanina. Usporedno s time, Radošević u Njemačkoj stječe brojna poznanstva i postaje direktor jednoga od vodećih međunarodnih profesionalnih WTA turnira u Leipzigu na kojem su igrale Serena Williams, Ana Kurnjikova, Steffi Graf i brojne druge svjetski poznate tenisačice.
Kako se angažirao u sportskim vodama, tako se Radošević angažirao i u političkim vodama pridruživši se CDU-u. Krajem 70-ih Radošević dobiva njemačko državljanstvo, koje će mu, pokazat će se poslije, biti od velike koristi.
Nakon raspada Jugoslavije vraća se u Hrvatsku, gdje prema vlastitim riječima postaje prijatelj s vodećim HDZ-ovcima. To mu je vjerojatno bila ulaznica u svijet poduzetništva, ali i odskočna daska za kupnju niza velikih, poslovno ugroženih kompanija. Njegovim najvećim projektom smatrala se kupnja velike tvornice stočne hrane Krma, ali i Zagrepčanke, te kupnja Tvornice autobusa Zagreb koja je također bila u stečaju. Treba ovome popisu dodati i riječki Autotrans.
Prve dvije kompanije nije uspio spasiti, pod Radoševićevim nadzorom završavaju u stečaju, dok je ostatak razvio u respektabilnu prijevozničko-turističku grupaciju koju je 2017. godine preuzela britanska kompanija ARRIVA koja je u vlasništvu Njemačkih željeznica s više od 300.000 zaposlenih i godišnjim prihodom koji premašuje 60 milijardi eura.
Šeferova vila
Kako je poslovao, tako su se za Radoševićem vukli brojni sudski procesi, a onaj kojim će se i Tomašević morati pozabaviti odnosi se na Zagrepčanku. Naime, tvrtka Zagrepčanka je na ime svojih dugovanja prodala Radoševićevoj tvrtki Krmi vlastitu nekretninu u zagrebačkoj Heinzelovoj ulici, sudskim putem prodaja te imovine prvotno je poništena, no Ustavni sud u veljači 2012. godine donosi rješenje potvrđujući valjanost kupoprodajnog ugovora. Grad Zagreb poslije pola zemljišta Zagrepčanke prodaje tvrtki IGH pod vodstvom danas pokojnog Jure Radića za 328 milijuna kuna, međutim, taj posao nije realiziran baš zbog rješenja Ustavnog suda.
Godinama Hrvatska preko Interpola formalno traga za Radoševićem premda se zna da on živi i radi u Njemačkoj, čije državljanstvo ima i u kojoj je izgradio aureolu uspješnog poduzetnika i gastarbajtera. No iz Hrvatske su ga davnih godina ispratile prije svega optužbe za višemilijunski kriminal na štetu TAZ-a, nekada uspješne tvrtke koja je proizvodila vozila na Mercedesovoj licenciji, okončavši kao i niz nekoć uglednih tvrtki u našoj zemlji.
Ova optužnica koja je pala u vodu podignuta je u siječnju 2016. godine, a sud ju je već početkom iduće, 2017. godine, tužiteljstvu vratio na doradu. Riječ je o radnjama koje su se odvijale 90-ih godina, baš kao i stomilijunska afera Zagrepčanka iz 1997. godine, no domaće pravosuđe, prema nekim tezama, zakasnilo je s procesuiranjem. Prema optužnici u slučaju TAZ, Radoševića se teretilo da je u jeku pretvorbe i privatizacije došao do udjela tvornice autobusa te s jednom od banaka sklopio ugovor o kreditu težak gotovo pet milijuna maraka.
Premda je sklopljeni ugovor bio za namjenski kredit, odnosno za investiranje i razvoj tvornice, Radošević je prema prvoj optužnici taj novac utrošio u kupnju Šeferove vile u Jurjevskoj ulici. Tužiteljstvo je Radoševića teretilo da je dio namjenskog kredita za TAZ sklonio na Južnom Pacifiku.
Pobijeni ugovori
U slučaju Zagrepčanke koji je Bandić godinama i mutnim potezima nastojao riješiti ostalo je problematično to što je 100.000 m2 zemljišta plaćenih 15 milijuna eura u jednom trenutku doista pripalo Gradu, međutim, u zemljišnim knjigama Zagreb nije upisan kao vlasnik zemljišta zbog kojega je Badnića svojedobno prozivao nekadašnji vijećnik Tomislav Jelić koji je otkrio da se Grad na zemljište ni ne može uknjižiti kao vlasnik jer u gruntovnici postoje 43 plombe na vlasničkom listu.
Krma, vinkovačka tvrtka, i tada se snažno borila za vlasništvo pozivajući se na dug od 17 milijuna kuna, kao i na fiktivni aneks ugovora vrijedan 15 milijuna kuna. Ugovori su na sudu pobijeni, a Krma je ostala bez jednog od najvrednijih zemljišta u gradu. Vlasnik Radošević od borbe nije odustao, već je u jednom trenutku Bandića označio čak i kao naručitelja svojega atentata, čime se svojedobno intenzivno bavila njemačka policija.
Bandić je zbog Zagrepčanke u konačnici osuđen zbog toga što je kupnjom zemljišta oštetio Grad za 15 milijuna eura. Na tu se presudu pokojni gradonačelnik žalio, a do danas cijeli slučaj nije rasvijetljen te bi stoga i novoj vlasti mogao označavati prepreku u realizaciji velikih planova, s tim da treba napomenuti da Radošević nije sam u ovoj bitki, govorimo o čovjeku kojemu je Zagrepčanku kao direktor vodio nekadašnji zamjenik ministra policije Ivan Brezak, govorimo i o čovjeku koji je bio vlasnik više od trećine autobusnog prijevoza u Hrvatskoj, ali i o čovjeku koji je prijateljevao s Hansom Dietrichom Genscherom koji mu je pomagao u pokušaju međunarodne arbitraže u njegovu sporu vezanom uz Zagrepčanku.
No repove Bandićeva načina vladanja i utjecajnog povezivanja Radošević osjeća i danas. Kako drugačije protumačiti da je jednu presudu Visokog trgovačkog suda iz travnja 2018. – u kojem je odbijena njegova žalba na presudu Trgovačkog suda o zakonitosti brisanja tvrtke Zagrepčanka iz sudskog registra – dobio tek 12. siječnja ove godine, dakle tri godine i devet mjeseci nakon donošenja presude. Na taj način Radoševiću je onemogućeno pravo žalbe jer su rokovi istekli, no problem je što je Radošević njemački državljanin i sigurno će iskoristiti sve svoje pravne mogućnosti u odnosu na hrvatsko pravosuđe.
U svakom slučaju, pred Tomaševićem i njegovim timom veliki su izazovi i slučajevi u kojima će se testirati spretnost i sposobnost nove zagrebačke vlasti.
