Fajter s Rudeša Tonči bio je zapovjednik ‘voda za čišćenje’ na Sajmištu: Žena mi je prislonila kalašnjikov na čelo…

Photo: Marko Dimic/PIXSELL

Rođen i odgojen na zagrebačkom Rudešu, a danas Samoborac, 51-godišnji Stjepan Antolić, vjerojatnije će vam biti poznatiji pod nadimkom “Tonči sa Sajmišta”. Kako podsjeća Dnevno.hr u svom specijalnom izdanju povodom obljetnice pada Vukovara, Antolić je bivši pripadnik HOS-a te zapovjednik takozvanog “voda za čišćenje” kojeg je sam osmislio. Na to ga je potakla eskalacija na bojištu.

“U takvoj kaotičnoj situaciji i bliskoj borbi, ne preostaje previše rješenja. Bilo mi je logično osmisliti male skupine koje bi išle u čišćenje, iako je iz dana u dan bilo sve manje ljudi koji su išli na takve zadatke”, prisjetio se za Dnevno.hr Antolić skromno i bez puno uzbuđenja.

“Na Sajmištu je bila borba za svaku ulicu i kuću. Kada bi neprijatelji pomakli crtu i zauzeli dio našeg teritorija, na nama je bilo da ga vratimo. Nekoliko ljudi bi se dragovoljno javilo, otišlo do njih i ‘riješilo ih’. U početku smo u čišćenje išli Igor Široki, ja, Fuks, Kutina, Samoborac, Šiljo, Brdar, Ohran dok je još bio živ i ostali. Obzirom na rizik, vremenom je nestalo dragovoljaca, pa sam morao birati suborce koji bi obavljali taj zadatak. Obično bi se vratili izranjavani, pa mi to nije bilo ugodno. Sve u svemu, bilo nas je jako malo…”, diskretno je odgovorio na upit o zadaći voda kojeg je osnovao i vodio

Veće smo riješili

Za Dnevno.hr Fajter s Rudeša se prisjetio i najtežeg dana za HOS, kada je granata tenka sa 30 pogodila Antolića, Jean-Michel Nicoliera, Davora Purulić-Fuksa, i Zvonka Bračuna.

Tenk se provukao kroz jedino neminirano mjesto, a Antolić smatra da je ta informacija neprijateljskoj strani došla od Dušana Bijelića kojeg je stavio na stražu, ali kojega ujutro više nije bilo.  Antolić je danas 70 postotni radni invalid, a sva četvorica, posebno Fuks ranjeni su toga dana.

Zahvalan je Robertu Šiliću i Zoranu Harhaju (tada 15-godišnjem dječaku) koji su ih spasili i prevezli do vukovarske bolnice gdje je Tonči dočekao pad Vukovara.

“Kad su ušli u bolnicu i kad sam vidio kako izgledaju, pretpostavio sam da je to kraj. Prvo je ušao jedan jako nizak, mali četnik, a ja sam pomislio ‘ok, sve veće smo riješili’ (smijeh). Međutim, tad mi je prišla neka njihova naoružana, neugledna žena i prislonila kalašnjikov na čelo iz riječi ‘sad ćeš dobiti što si tražio’. Stvarno nisam želio poginuti na taj način… Smatrao sam da nakon svega zaslužujem umrijeti na neki konkretniji način (smijeh)”, ispričao je Tonči za Dnevno.hr

Nevjerojatnim spletom okolnosti, izbjegao je stratište na Ovčari te završio u Sremskoj Mitrovici.

Nemam osjećaj krivnje

Ranjenike među kojima su bili Fuks i Antolić poredali su u hodnike u Sremskoj Mitrovici. Prisjetio se i kako je jedan čuvar bio neobično ljubazan.

“Donio nam je moto kekse i deke napominjući kako smo ih ‘na Sajmištu dobro rasturili i kako on radije ovdje čisti wc nego ratuje u Vukovaru’… Osim njega, zapamtio sam i jednog koji je ušao i zagledao se ravno u mene. Baš me fiksirao pogledom… Onda me pitao sjećam li se da sam ga tukao na utakmici Dinamo-Crvena Zvezda. Rekao sam mu da se ne mogu sjetiti koga sam sve istukao. Htio sam ga razljutiti da me ne mrcvare, da me ubiju što brže”, rekao je Antolić Dnevnom.hr.

Antolić je naposljetku razmijenjen već drugog dana, u vrlo brzim pregovorima. Danas, Antolić je rat zamijenio ribičijom, otac je troje djece, ima unuka, a i drugi je na putu.

“Nemam nikakve snove niti dijagnosticiran PTSP. Nemam osjećaj krivnje prema ljudima koji su nastradali od moje ruke. Svi su imali oružje i namjeru da ubiju mene ili moje suborce. Osim toga, nikada nisam naudio zarobljeniku. Razoružana osoba nije mi predstavljala opasnost i takve sam samo proslijedio. Zbog svega toga, imam miran san”, zaključio je Tonči razgovor za Dnevno.hr.

 


Komentari