Osim kolegama glumcima, Ivo Gregurević ostao je u dobrom sjećanju i radnicima sa seta.
Gordan Lopac radio je desetak godina na filmovima kao tonac. Tijekom tog perioda saznao je svašta, čak i tajne poznatih.
Prenosimo njegov posljednji pozdrav prijatelju u potpunosti.
“Film je divna stvar. Kad je gotov. Radio sam puno stvari u životu, između ostalog desetak godina i na filmu. Tonac. Gospodski posel. Moš mislit. Stotinu stvari može poći krivo, odlemi se neka žičica od njih tisuću u raznim uređajićima, krepa baterija u pol snimanja i to ona za koju si bio siguran da je puna, nešto krči, nemaš pojma kaj je, lete mlažnjaci u 19. stoljeću, zvone zvona sedam crkava, svaka u svoje podne, neki deda ore i uglavnom uvijek je buka osim pod pauzom kad se ne snima.
Glumci na sebi imaju bubice i ni ne misle na njih, mi slušamo što pričaju, mogel’ bi 10 mojih tajni i Glorija napisat i onakvog knjiga ko’ Celzijusa kaj sam sve čul’. Tračaju, ogovaraju i svašta. S Ivom sam snimio nekoliko filmova, nikad nije tračal, uvek je mumljal’ neku svoju melodijicu bez riječi, ritma i melodijske linije ili bi ponavljal’ tekst. Prvi kontakt na prvom filmu je bilo postavljanje bubice, bubica se lijepi negdje na prsa s debelim tejpom koji jako drži, bio je dlakav i upozorio me da ne voli da ga čupa, pokazao sam mu svoja prsa, nasmijao se i rekao OK, sve znaš. Taj dan je bio namršten, i drugi i treći, četvrti manje, peti nije, onda sam skužio da je ustvari meni tak zgledal’, Ivo je institucija, Ivo je profić, kad se šljaka, šljaka se.
Ne voli amaterizam, ne voli glumce koji misle da su glumci, pogotovo glumice koje dođu na set nespremne. Kad je pauza i kad je dobre volje nisam se više smijao nego s njim, nije se puno smijao ustima, smijao se očima, i to ga je činilo velikim, nije mahao rukama, sve je rekao očima kako samo veliki glumci mogu. Bio je puno, i Čaruga, i netjak, i slavonska lola iz Donje Mahale i zagrebački frajer s najboljim jeepom u gradu, gospodin i štemer, i Luka Barić sa svom tugom i Kosmički, bio je puno njih, a uvijek je bio Ivo i uvijek smo mu vjerovali i mi na setu i ljudi pred ekranom. Bio je istinska zvijezda, uz Mujicu najveći hrvatski glumac, a nikad nije glumio zvijezdu, nastajali smo se i na kiši i na hladnoći i svagdje, mogao bi sad ko Ameri u posmrtnim govorima redat anegdote sa snimanja, ali baš neću, čuvam ih za sebe, Ivo uvijek naš, a opet na neki način samo svoj. Baš je bio gušt raditi s njim. Zbogom Ivo”, piše Lopac.
