Zagreb, po broju stanovnika najveći grad u Hrvatskoj, a sve veći broj ljudi doseljava se iz manjih sredina.
Zagreb je uvijek bio središte i poželjan grad za život, obrazovanje i karijeru..
M.B. – 25-godišnja je djevojka, koja je doselila iz Mostara u našu metropolu, ne tako davne 1997. godine. S kojim se problemima susrela tada? Kako se integrirala u društvo? Kako je to biti drugačiji? Na ova pitanja i još brojne probleme koji su je mučili tada, a neka i danas odgovorila je za naš portal.
Selidba iz Mostara u Zagreb…
“Moja obitelj doselila se iz Mostara u Zagreb još 1997. i to pred sami početak školske godine. Tada sam prvi put u životu upoznala Zagreb. Bilo je tu more dogodovština. Nas 5 došlo je živjeti u jedan mali stančić u Novom Zagrebu jer je moj otac dobio bolji posao. Mostar se tada još oporavljao od groznog rata, a sve prilike za nastavak života, školovanja i napredovanja nudio nam je Zagreb.
Moja majka i otac spakirali su stvari i odlučili kako je to dobra prilika. Tako smo došli u Zapruđe. Ušli smo u veliku zgradu, a moj stariji brat, mlađa sestrica i ja raširili smo oči kada smo ušli u lift. Naivno i djetinje pomislili smo da ćemo živjeti upravo u liftu. Majku i oca smo pitanjem: “I ovo je taj stan?” nasmijali do suza.”, prepričava nostalgično.
Zapruđe, kvart mog djetinjstva…
“Stan je bio na 14-om katu zgrade i nas troje “vragolana” dijelili smo sobu, dok su naši roditelji spavali na kauču u boravku. Stan je bio skroman, ne veći od 35 kvadrata, a činili su ga mali boravak s balkončićem, naša soba, kuhinja u koju stanu dvije osobe, hodnik ( koji su naši vrijedni roditelji prenamjenili u blagavaonicu) i kupaona. Ta kupaona bila je u jutarnjim satima poprilično živopisno mjesto, jer smo se uvijek naguravali, dok se mama češljala, tata se brijao, a nas troje prali zube iznad kade.
Nas troje odmah smo krenuli u istraživanje kvarta i upoznavanje nama “čudnovate” djece. Svi parkovi i igrališta su bili naši, a djeca iako drugačijeg naglaska i životnog stila, uskoro su naučila na nas došljake i počela se igrati s nama. Igranje skrivača i drugih dječjih igara je, na kraju krajeva, u svakoj zemlji isto. Tako smo se igrali školice, gumija, graničara i vrtili se na vrtuljku dok nam se ne zavrti u glavi. To su bili najbolji dani. Mi smo gradskoj djeci pričali o životu na selu jer nam je baka imala ovce, krave, kokoši, a oni su nama pričali o ZOO vrtu i životinjama koje smo mogli vidjeti samo na televiziji.”, rekla nam je svoje iskustvo mlada M.B.
Onda je počela škola…
“Stavili su mi onu klasičnu, četvrtastu torbu na leđa, mama mi je crvenom vrpcom zavezala “kikice” i obukla me u maslinasto zeleni kompletić, štrample i cipele u istom tonu. Ja sam se osjećala odgovorno i bitno, ali ipak sramežljivo. Zatim me otpratila do škole, koja je bila udaljena svega pet minuta od naše zgrade. I moj brat je krenuo u istu školu. Taj isti tjedan bio je prava prekretnica jer je i mama dobila posao. Naravno, to je bilo super, a meni je bilo užas jer me nije više pratila u školu.
Prvi dan je prošao, a ja, djevojčica iz Mostara, upoznala sam učiteljicu i školu te polagano svladavala prepreke. U osnovnoškolskom obrazovanju srela sam se s predrasudama, ne samo mene kao Hercegovke, ponekad su ostali učenici, ali i profesori pravili razliku između osoba koje su iz manjih mjesta, bili oni iz Dalmacije, Zagorja ili nekog trećeg mjesta, susrela sam se i s degradiranjem osoba koje nisu bile u mogućnosti platiti izlet ili topli obrok, općenito ako ste bili drugačiji. Većina takvih učenika našla je način i snalazila se humorom i dosjetkama, dok su neki šutjeli pognute glave.”, prepričava i ne baš tako vesele trenutke.
Razlike Zagreba i manjih sredina: “rodbini je bilo nepojmljivo što ne poznajemo prve susjede..”
“U osnovnoj sam bila vrlo dobar učenik, upoznala sam puno prijatelja, počela se baviti sportom i prvi put se nesretno zaljubila i to baš u Purgera. Svake praznike sam koristila za posjete rodnoj BiH. tamo sam pak bila “ona mala iz Zagreba”. Ostala djeca su me, dok me nisu upoznala, zadirkivala, ipak sam vječno ostala “Purgerica”.
Rodbina, koja nas je ponekad posjećivala, nije mogla vjerovati kako ne živimo u kući nego u tom “osinjaku”. Bilo im je teško shvatiti činjenicu kako funkcionira ta velika sredina. Jedan od primjera to što ne ispijamo kave s prvim susjedima, a ne znamo ni kako se zovu. Kažemo si samo ljubazno “dobar dan” i tu priča prestaje. Baka nas je u telefonskim razgovorima uvijek upozoravala da se čuvamo, velik je to grad i ima svega i može vam se svašta dogoditi. Redovito smo se šalili njezinom izrekom “more neko dici ubacit droge u piće”, a znali smo se susresti doista sa svakakvim ljudima, srećom tu su uvijek bili obzirni roditelji, koji su u kvartovima uz svoju djecu pazili i na druge”, objašnjava nam ova djevojka.
Izlasci, srednja i prva čaša piva…
“Upisala sam opću gimnaziju, što je za svu obitelj bilo jako pohvalno, samo su stariji članovi negodovali i komentirali “bolje da je išla u medicinsku ili da je uzela neko zanimanje”. U gimnaziji sam upoznala svoju “ekipu” i živjeli smo tipično srednjoškolski. Izlazili smo, družili se, zajedno zapalili prve cigarete i popili čašu piva. Ekipa je bila doista raznolika, iz svih mjesta Hrvatske i u mom razredu uopće nije bilo bitno imaš li markirane tenisice, 20 ili 50 kuna za izaći van. Profesorima je bilo bitno isključivo znanje i zalaganje na satu. Cure su uvijek dijelile sve, od šminke, odjeće, savjeta i tu sam pronašla mjesto za sebe i uklopila se. Postala sam dežurna zabavljačica i uvijek sam nasmijavala ljude oko sebe.”, s osmjehom nam komentira.
Borba za pravdu
“Kasnije sam upisala Pravo i dalje živim s roditeljima, no sada u kući. Od male u zelenom kompletiću postala sam osoba koja njeguje i poštuje svoje korijene i planira živjeti u Zagrebu i boriti se za sve one koji su doživjeli nepravdu. Nakon dugog niza godina i danas znam čuti kako neke osobe izdvajaju iz društva zato što su iz bilo kojeg razloga drugačiji. Takve osobe iz vlastitog iskustva i iskustva mojih “izdvojenih” poznanika jednoga dana odrastu u borbene, pravedne, duhovite i stabilne osobe.“, zaključila je mlada buduća pravnica.
