U prostorima udruge Martinov plašt koja se nalazi u kompleksu bivše Zagrepčanke smjestio se Dnevni boravak za beskućnike, a riječ je o udruzi svojim korisnicima, tri puta tjedno, po nekoliko sati pruža usluge i prostor dnevnog boravka, piše N1.
Onima koji nemaju krov nad glavom, onima u potrebi i onima koji cijele dane provode vani, udruga pruža prostor gdje se mogu otuširati, oprati odjeću, popiti nešto toplo, okrijepiti se i porazgovarati.
Lokacija u kompleksu Zagrepčanka je tek jedna u nizu u životnom vijeku ove udruge koja se često selila zbog nekoliko razloga. Prvi je priroda posla kojim se udruga bavi. Naime, zbog tipa korisnika te činjenica da su usmjereni na socijalizaciju i druženje udruzi su potrebni i prostor za druženje (poput vrta), dva sanitarna čvora, tuš i mjesto za mašinu za pranje odjeće, jer su to sve “usluge” koje nude.
Drugi problem je onaj financijske prirode. Zbog projektnog financiranja udruge koji sa sobom neminovno donosi i periode kada nema mogućnosti isplaćivanja plaća i plaćanja prostora morali su otkazati najam kuće u Prečkom. Sada se nalaze u prostorijama koji nisu njihove, već udruge Martinov plašt, a nekoliko obećanja za gradske prostore se izjalovilo.
Konstantno seljenje nije problem samo iz vizure radnika u udruzi, već ih i sami korisnici ne mogu pratiti. Stoga nakon svakog seljenja opetovano prolaze jedan te isti proces i period ponovnog upoznavanja korisnika s lokacijom. U tome im uvelike pomažu i društvene mreže.
“Ljudi imaju puno predrasuda – kada vi kažete beskućnik, ljudi misle skitnica, ovakav, onakav. Vi kad njih vidite, ne možete vidjeti da su to beskućnici, budući da se danas između ostaloga mogu i lijepo obući”, kaže socijalna radnica Vesna Hari za N1.
Velik broj donacija odjeće to omogućuje, nije više problem obući se u skladu s trendovima ili naći nenošenu ili gotovo nenošenu odjeću. Postoji tako slučaj jednog korisnika koji je u dnevni boravak dolazio u odijelima. Svaki put u odijelu. Doduše, na nogama su bile “crocsice”, ali današnji modni trendovi čak i to čine legitimnim.
Ako se kojim slučajem u udruzi (zbog nedostatka sredstava ili nepostojanja smještaja) ne provodi boravak koji je osnovna djelatnost udruge, Hari je uvijek u kontaktu s korisnicima. On se, bez obzira na financijske (ne)mogućnosti, nikada ne odbija. Ljudski kontakt i osjećaj da nisu zaboravljeni je i ono što je ujedno ljudima i najpotrebnije.
Kroz Dnevni boravak za beskućnike je od početka rada udruge prošlo par stotina korisnika, računaju oko stotinu godišnje. Na dnevnoj bazi bude oko dvadeset korisnika, dok udrugu u ovim trenutcima ograničava prostor. Njima dolaze oni nevidljivi beskućnici, ljudi s ceste.
“Oni kreću od nule, ma zapravo iz minusa”, objašnjava volonter Danijel Vuga. Prvo im rješavaju papire i onda idu dalje. Jer papiri su – sve. “Tko će prijaviti beskućnika na adresu? Jedva ih i prime”, kaže Vuga i nastavlja s pričom kako mu je jedan bivši beskućnik pričao kako postoji i tarifa: ako želiš da te netko prijavi na adresu, moraš platiti određenu cijenu.
“To je problem, jer da biste ostvarili prava, morate imati prebivalište”, kaže Hari. Zvuči logično, ali je pravno problematično. Nemaš adresu, nemaš prebivalište. Nemaš prebivalište, nemaš ni osobnu. A ako nemaš osobnu, ni potrebne dokumente, znači da nemaš ni prava poput zajamčene minimalne naknade ili zdravstvenog osiguranja.
Jedino Hrvatski zavod za zapošljavanje dozvoljava da se prijave ljudi koji su prijavili samo boravište, a ne prebivalište te tako mogu tražiti posao. Zavod provodi i neke aktivne mjere zapošljavanja koje su namijenjene baš beskućnicima.
No, tko će doći u Zavod za zapošljavanje i deklarirati se kao beskućnik, pita se Hari. “Poslodavci ne žele zaposliti nikoga tko je beskućnik. Stigma je tolika, što god mi rekli ili mislili o tome – tako stvari stoje.” Zaposlenje je direktno vezano uz dolazak u status beskućnika, ali i izlazak iz beskućništva. Muškarci u status beskućnika najčešće ulaze zbog gubitka posla, a žene najčešće zbog razvoda.
Kada osoba bez krova nad glavom i želi izaći iz beskućništva, onda se krene susretati s gomilom problema. Kada hoće izaći iz prihvatilišta, treba uzeti stan, a za stan treba zaposlenje. Onda i kada nađe posao, plaću ne dobije odmah. A kada nađe stan, treba platiti prvu stanarinu i često polog.
A u pitanju su osobe koje su sve izgubile, u životu puno toga prošle. Za reintegraciju u društvo potrebno je proći puno koraka – rješavanje papira, pomoć sa socijalnim vještinama, pronalazak sobe ili stana te posla. Sve su to problemi koji se moraju riješiti.
Međutim, nekad sam pronalazak posla ne predstavlja toliki problem, već njegovo zadržavanje.
“Imaju dosta loše radne navike, dosta često nije problem naći posao, nego ga zadržati – korisnici trebaju promijeniti svoj stil života, što svi znamo da nije lako. Uđu, pa izađu iz zaposlenja i tako u krug”, govori Hari.
U sklopu projekta se provodi i “Job klub” (Klub za zapošljavanje) i karijerno savjetovanje, uz socijalizacijske radionice (razvijanje mekih vještina korisnika), radionice upravljanja osobnim financijama, mentoriranje rada na računalu te izrada osobnih planova za korisnike.
Projektnim aktivnostima bit će obuhvaćeno najmanje 20 korisnika koji nisu u institucionalnom smještaju. Tako su trojica korisnika već zaposlena, jedan je upućen na prekvalifikaciju u Centar za beskućnike u Karlovcu, dok još troje (dva muškarca i jedna žena) trenutačno čekaju odgovor za zapošljavanje izvan granica RH.
“Svima njima potrebna je stručna podrška i osnaživanje te da netko vjeruje u njih, što im ovaj projekt pruža”, ističe Hari. A to je ujedno i najbitnije – da oni koji su izgubili (gotovo) dobiju priliku izaći iz beskućništva i siromaštva. Jer je mnogo koraka koje je potrebno napraviti kako bi se iz minusa došlo do nule.
Podsjetimo, Dnevni boravak za beskućnike radi ponedjeljkom i srijedom od 15:30 do 19:30 sati, te petkom od 15:00 do 18:00 sati. Uvijek primaju donacije u obliku nekvarljive hrane, kave i čaja.
