Hrvatska reprezentacija usrećila nas je kako nitko nije unatrag puna dva desetljeća. Priuštili su nam pravu bajku, budni smo sanjali punih mjesec dana, smijali se, ma tekle su i suze radosnice… Svojom lavovskom borbom na terenu dotaknuli su srca ne samo vlastite nacije, nego i ostatka svijeta. I, onako, brutalno iskreno, ova generacija nogometnih reprezentativaca za Hrvatsku je napravila više u mjesec dana, nego cjelokupna hrvatska javna scena u 28 godina njezine samostalnosti.
Borbe na terenu bile su brutalne i budimo iskreni, ne pamtimo kad smo posljednji put vidjeli hrvatske nogometaše koji na terenu ginu do zadnje kapi krvi i znoja. Dugo nismo vidjeli onakav žar; nama su čupali živce, a sebi su lagali da im tijelo još može izdržati.
Američki ESPN čitavu naslovnicu je posvetio trijumfu Hrvatske u polufinalu Svjetskog prvenstva, pokušavši objasniti zbog čega su naši nogometaši rasturili svaku utakmicu.
“Ne radi se samo o želji, već o očajničkim lažima i obmanama. Laži koje govorite vlastitom tijelu kako biste ga uvjerili da niste došli do kraja. Laži koje si govorite kako biste se uvjerili da možete uhvatiti još jednu loptu ili spriječiti protivničko dodavanje. Najviše od svega, radi se o vjerovanju da možete nastaviti, kroz teške noge, strahovitu bol i nedostatak zraka. I postići sve to kroz bistar um”, pisali su.
“Lagali su svom izborniku isto kao što su lagali sami sebe i kao da su jedan drugog hranili tom energijom i velikom obmanom”, pisao je ESPN pohvalivši nevjerojatan, nadljudski trud Domagoja Vide, Ivana Rakitića, Luke Modrića.
Crna mrlja na dočeku
Apsolutno je neosporno da su dečki doslovce ginuli na terenu za Hrvatsku i time zapanjili cijeli svijet, a našoj propaloj državici priskrbili slavu i svijetla svjetske pozornice. Trud, hrabrost, upornost, vatra i strast, ovo su riječi kojima je svijet opisivao Hrvate, a u skladu s ovim riječima Hrvati su dočekali svoje heroje na povratku iz Rusije.
No, kako nam i priliči, nije moglo proći bez crne mrlje koja je bačena na veličanstven doček Zlatka Dalića i njegove ekipe. Naime, iako je jedina želja izbornika i naših nogometaša bila da im na dočeku pjeva Thompson, ona je stvorila problem, ona je u trenutku općeg veselja opet izmamila ono najružnije iz Hrvata – potrebu da prigovara, da kritizira, da traži fašizam, potrebu da pod svaku cijenu ukrade trenutak sreće.
Iako smo od Hrvatske reprezentacije očekivali pobjedu pod svaku cijenu, nismo bili u stanju ispuniti njihovu jedinu, ujedno i skromnu želju koju su imali.
Osudili ga bez suđenja
“Fašist, nacist, glupson…”, samo su neki od izlijeva žuči koji su se jučer mogli vidjeti na društvenim mrežama od strane političara i inih aktivista u trenutku kada je pola milijuna ljudi slavilo na ulicama te u glas s Vatrenima pjevalo domoljubne pjesme Marka Perkovića Thompsona.
“On razjedinjuje”, komentar je HSS – ovog poklopca na svakom loncu, Kreše Beljaka koji kao da je smetnuo s uma da nije on taj kojem se priređivao doček i čije se srebro slavilo. Iako, ne bismo imali ništa protiv da jedan Beljak postigne ovakav uspjeh pa da ga dočekamo s repertoarom po njegovom ukusu.
“Thompson je zabranjen u pola Europe. U Hrvatskoj dobiva mjesto u busu s reprezentativcima”, samo je jedan od naslova koji je danas vrištao s naslovnica portala koji je također smetnuo s uma da je dotični pjevač zabranjivan zbog pritisaka lobija (uglavnom hrvatskih), a ne zbog nekakvog čvrstog dokaza da taj čovjek uistinu treba biti zabranjen.
Pa dok se svijet i danas divi veličanstvenom dočeku srebrnih reprezentativaca, uz marginalno spomninjanje Thompsona, naši dežurni kritičari na svojim su pozicijama. Ignoriravši pritom da Thompson nema niti jednu presudu za fašizam i nacizam. Zaboravivši da usklik “Za dom spremni” na početku Bojne Čavoglave ima pravomoćnu oslobađajuću presudu.
Unatoč navedenim činjenicama, naši dežurni “hejteri” usuđuju se uzimati si za pravo proglašavati ga krivim te usput pljucnuti na nogometaše i izbornika koji su pobjede izborene za Hrvatsku slavili uz Thompsonove domoljubne hitove.
Uzimaju si za pravo i lamentirati o glazbenom ukusu onih koji su ispisali povijest u ime svih nas. Usput, iščupavši mikrofon iz ruke pjevaču koji je ispunjavao glazbene želje onih koji su se jučer borili za zlato u finalu Svjetskog prvenstva. Za Hrvatsku.
Mi Hrvati. Još uvijek nismo sazreli u demokraciji. Još uvijek ne poznajemo pluralizam mišljenja, a tolerancija nam je nepoznat pojam. Još uvijek živimo u komunističkom mentalnom sklopu, smatrajući da imamo pravo nekome zabraniti glazbu, misao, izražavanje te misli…
Mi, Hrvati. Mala zemlja, a još manja nacija, no barem imamo sportaše od kojih možemo učiti – naravno, ukoliko smo se u stanju nositi s njihovim glazbenim ukusom.
