Danas bi kralj funka imao 56 godina! ‘Mene su ti svi uvik zezali; Vidi ti spojenih obrva! Šta si navuka te gaće do pupka?’

ajchafestival/Instagram

Prije gotovo 12 godina napustio nas je domaći “kralj funka” Dino Dvornik, a danas bi slavio 56. rođendan!

Poznati glazbenik preminuo je u 44. godini, a iza sebe je ostavio suprugu Danijelu i kći Ellu.

Toksikološke analize pokazale su kako je do tragičnog ishoda dovela kombinacija tableta za smirenje i antidepresiva. Njegova supruga Danijela priznala je kako je neposredno pred smrt bio jako depresivan, na što je zasigurno utjecala smrt njegovog voljenog oca Borisa Dvornika samo 6 mjeseci ranije.

Za života je četiri puta dobio prestižnu hrvatsku diskografsku nagradu Porin, a posmrtno osam puta. Dva Porina dobiva 1996. godine za skladbu “Afrika”, za hit godine i najbolji aranžman, 1998. godine osvaja Porina za album “Enfant terrible”, za najbolju produkciju i 1999. godine dobiva Porina za album “Vidi ove pisme”, za najbolji kompilacijski album.

 


Te 2008. Dino se nakon šestogodišnje pauze planirao vratiti na vrh domaćih glazbenih ljestvica. Nažalost, nije uspio dočekati izlazak albuma “Pandorina kutija”. Nekoliko mjeseci nakon njegove smrti, Danijela je izdala album koji je dobio čak 4 Porina te Porin za životno djelo.

Dino je zaslužan što je hrvatska glazba ušla u diskoteke u kojima se do njegovog dolaska na scenu uglavnom čula samo strana glazba.

  Te 2008. Dino se nakon šestogodišnje pauze planirao vratiti na vrh domaćih glazbenih ljestvica. Nažalost, nije uspio dočekati izlazak albuma “Pandorina kutija”. Nekoliko mjeseci nakon njegove smrti, Danijela je izdala album koji je dobio čak 4 Porina te Porin za životno djelo.

Dino je zaslužan što je hrvatska glazba ušla u diskoteke u kojima se do njegovog dolaska na scenu uglavnom čula samo strana glazba.

Povodom Dininog rođendana, njegova kći Ella objavila je fotografiju svoje mlađe kćerke Lumi, kojoj je danas 6 mjeseci te fotografiju s Dinom koji bi danas imao 56 godina.

Ella Dvornik za Jutarnji je jednom prilikom pisala sjećanje na oca kroz anegdotu koja savršeno opisuje veliko srce kralja funka, a čije dijelove prenosimo u nastavku:

 “Uplakana sam stigla doma iz škole, sjećam se kao da je bilo jučer. Suze su se slijevale kao u Marisol. Nisam mogla disati, proizvodila sam jako čudne zvukove. Zalupila sam vratima svoje sobe. Vrištala sam u jastuk i tukla svoje plišane životinje. I dan danas mi ih je žao. Zagrlila sam svog ogromnog, zelenog plišanog medu s kojim sam se praktički rodila i ispričavala mu se i dalje plačući. Krajičkom oka vidjela sam da je netko otvorio vrata, međutim nisam htjela reagirati, moj život je u to vrijeme bio suviše dramatičan.

– Što je bilo Elina?’

– Ma, ništa – a bilo mi je svašta, samo nisam htjela priznati.

– Tko te raspizdija da mu odem jebat mater? – razvaljala sam smijeh prema jedinoj osobi koja me tada razumjela. Smijala sam se glasno, preglasno. Suze su se pretvorile u smijeh dok sam sjedila s plišanim medom i tatom na krevetu.

Ispričala sam mu da su mi se cure u školi smijale jer sam se čudno obukla.

Još kao mala voljela sam nositi odjeću koju nitko nije volio. Moj je mozak u to vrijeme bio raspršen. Uživala sam u svim bojama i nijansama te spajala nespojivo. Toga dana sam imala 8 godina I ostao mi je u sjećanju iako je otada prošlo već 15 godina.

Pa te to raspizdilo? Ma sa’ću ja tebi nešto objasnit’ – nastavio je s podsmjehom –‘Ja kad san ti iša u školu, mene su ti svi uvik zajebavali; kake su ti to klempave uši? Vidi ti spojenih obrva! Šta si navuka te gaće do pupka? Misliš da si faca jer ti je ćaća Roko Prč?… A mene ti to nikad nije smetalo, a znaš zašto?’’

Pogledala sam ga suznim očima još uvijek štucajući od plakanja.

– Zašto?’

– A zato šta san to ja i zato šta mi je ćaća stvarno Roko Prč! Zašto bi ja sam sebi smeta? Ja san i tada zna da bi ja svoj izgled i moga prominit, i da bi moga nemat spojene obrve, i da san moga spustit gaće, al’ nisan tija!

– Pa kak su se onda družili s tobom poslije, ak im se nisi sviđao? – pitala sam ga zbunjeno.

– Elina, nije da se oni nisu tili družit sa mnom, nego se ja nisan tija družit s njima. Razumiš? To je njih najviše razjebalo. Ja san svoj izgled moga prominit, ali san zna da ono šta oni imaju unutra, oni neće nikada moć. Ljudi ti ne vole kada netko ispadne iz mase, kad je malo lud i opičen.

– Kak misliš lud i opičen? Onak, ko u Vrapču? – postavila sam mu tipično pitanje koje je bilo logično za moj osmogodišnji um, pošto smo se te godine bili preselili iz Vrapča na Malešnicu, a na Vrapču kod ludare se svašta događalo.

– Jel ti znaš da postoje bili lavovi? – pitao me.

– Daj tata, kak lavovi mogu biti bijeli?- iz zezancije sam ga gurnula.

– Pa-e! Rode se tako! – pogledao me raširenih očiju i usta.

– Pa lavovi su žuti, tata, Isuse, daj me ne zezaj! – ustala sam krenula uzeti Životinjsko carstvo koje sam tada skupljala po 50-i put.

-E! To svi misle tako i za ljude! Postoje, nema ih puno, ali ih ima. Tako ti je i u školi. Svi su isti, osim tebe. Ti si bile boje. Tebe svi vide, pa te je lakše i napast, ali ne samo to! Kada bili lav želi uhvatiti nešta za izist, pošto je bili, lakše ga vide pa uteknu, pa je bilom lavu teže preživit – s nevjericom sam ga gledala.

– Ja san uvik bija bil, i znaš šta ću ti reć, super mi je bilo! Za stvari koje su nekima dolazile samo tako, ja san se triba puno više trudit i dokazivat, makar su drugi mislili da i meni sve lako dolazi. S druge strane neke stvari koje su njima bile teže, meni su bile prelake. Moš ti sada tu sidit i plakat kol’ko oš, al’ to ti neće ništa prominit. Neće te niko volit, ako ti samu sebe ne voliš, a moraš se volit, jer si jedino šta imaš – ispružio je ruku i odveo me u dnevni boravak. Posjeo me na kauč, a on je sjeo na fotelju. Pogledao me pa nastavio.

– A sad će tata opalit partiju Call of Duty jer jučer nije stiga, a danas mu je koncert- okrenuo se na zelenoj fotelji i stavio slušalice na glavu.

– A ja? – viknula sam iza njega.

– A ti sidi iza i navijaj jer ovog malog pokušavan razbit već treći dan i ne idem pivat dok ga ne sašijen!

Mislim da je to bio jedan od onih trenutaka kada sve vjeruješ svojem roditelju, kada ga gledaš kao Boga jer ti je upravo ispričao priču koju možeš prenijeti cijeloj skoli i ispasti mudri Yoda. Zašto sam ovo podijelila sa vama? Zato sto mu je rođendan. Mnogi od vas ga poznaju kao ludog kreativca bez dlake na jeziku, ali ga ne poznajete kao roditelja. Moj tata je sa mnom bio na istoj valnoj dužini. Nije mi tepao niti govorio da sam najbolja, nije htio da se bavim sportom ili idem na ritmiku. Ocjene i škola su ga zanimale koliko i mene. Nije bio tip koji se natjecao s drugim roditeljima, a nije ga bilo ni sram priznati da nema pojma koliko imam godina.

Ajde, šta se nerviraš, tek ti je 10! – rekao bi.

Tata imam 15! – zaurlala bih u čudu.

Pa, kako već, Boga ti?

Uopće nije bio tip kojeg su zamarale sitnice, nije bio svadljiv niti ga je išta smetalo. Gledao je svoja posla, a sa svojim iskustvima pomagao je drugima. Vraćao je svijetu dvostruko više od onoga što je uzeo, i jedinu grižnju u životu osjećao je zbog toga što nije mogao vratiti više.

Ne dižem ga u nebesa. Meni je on bio kao i svaki roditelj kad si u pubertetu. Postojali su trenuci kada ga nisam shvaćala. Puštao bi jednu te istu pjesmu na ‘repeat’ po 10 dana dok nam svima ne bi pozlilo. I nervirao me kao što svaki roditelj zna nervirati svoje dijete. Međutim, u nekim trenucima iz njega su izlazile nevjerojatne rečenice, čudesne misli – stvari koje nitko ne bi mogao izreći ako nije prošao kroz trnje i sjekire i bodljikavu žicu.

Tada to nisam cijenila, ali sada kada sam u ovim godinama i kada mi se dogode iste stvari, prisjetim se tih trenutaka sa osmijehom na licu.

I mogla bih plakati svaki puta kada ga netko spomene, ali ne plačem. Ne plačem jer znam, da mnogo djece svoje roditelje nije imalo prilike upoznati, a ja se smatram sretnom jer jesam.

I jer ga se sjećam. Jer ga se svi sjećaju.

Prestani plakat, gubiš vrijeme – uvijek mi je govorio.

I imao je pravo. Plakanje mi nikada nije donijelo više vremena, niti mi je ikad poboljšalo život.

Šta ćes radit nakon šta se isplačeš? – pitao bi me.

Ne znam, možda odem vani s Majom – odgovorila bih plačući.

Pa, ‘ajde vani s Majom sada, pa ćeš duže biti vani sretna,a manje tu grintava.

Tada sam smatrala da ga nije briga za mene, ali sada znam da ga je bilo briga. Mogao je sjediti sa mnom dva sata i govoriti mi da sam super i da sam najbolja i da su ti ljudi koji su me rasplakali loši ljudi, ali je isto tako znao da plačem zbog nekog tko mi nije bitan u životu, da gubim vrijeme na samosažalijevanje, a mogu izaći u svijet i biti sretna s ljudima koji me vole i poštuju.

Sjećam se jednom – i to me često podsjeti na moju situaciju – kada je bio na Latinici. Netko ga je pitao: “Je li ti teško bilo biti sin Borisa Dvornika?

Smireno je pogledao u tipa i rekao:

Šta bi bilo teško? Ja sam to iskoristija.

Zatim je zašutio, a publika ga je gledala u tišini. Napravio je grimasu ustao i izderao se:

PA NIJE SVAKOME ĆAĆA BORIS DVORNIK!

Publika je pljeskala i smijala se. I on se smijao s njima.

Volim to pogledati, jer je to rekao tako nekako preslatko, čisto da te zaboli. Koliko ljudi nasljeđuje kuće i firme na račun svojih roditelja. Međutim, svi zaborave jedno – roditelji ti uvijek otvore vrata i pokažu ti put, a na nama je što ćemo dalje sa životom učiniti.

Tata je imao dva posla i dva života, on je radio da bi radio. Eto, zafali mi nekada da ga upitam za savjet, da se zajedno napijemo jer to nisam imala prilike napraviti, da se nasmijemo komentarima na Facebooku, pojedemo nešto ili odemo na putovanje. Nedostaje, mi mnogo stvari koje bih voljela iskusiti sada, ali, eto, nemam prilike. Neću plakati, okrenut ću se svim žutim lavovima, žutim komentarima, žutim ljudima i žutim dušama pa nastaviti dalje sa “bilim” osmijehom na licu te zaželjeti starom “bilom lavu” sretan 51. rođendan. Ma di god da jesi, nadam se da su svi “bili”.”

Komentari

loading...