U svega par mjeseci situacija s koronavirusom se znatno promijenila. Sve više i u medijima istupaju zdravstveni djelatnici, kako bi pokazalI koliko je borba s nevidljivim protivnikom stvarna, te kako bi probudili svijet građana da poštuju zadane epidemiološke mjere.
Ana Prebisalić medicinska je sestra u respiracijskom intenzivističkom centru KB Dubrava i samohrana majka, a za 24sata je detaljno opisala kako izgleda njen radni dan među covid pacijentima.
Ana se tako u 17:50 počinje spremati na posao, ljubi svoju djevojčicu koja spava i odlazi. Njena kćer za vrijeme njenog odustva, bit će s bakom i djedom.
Kavu dodaje pije vozeći se prema bolnici, razmišljajući kakav ju dan čeka. I tu pojašnjava ono što zdravstveni radnici vjerojatno najteže uspijevaju objasniti nama građanima – uz sav strah, tjeskobu, stres, smrt i sve ružno što ih okružuje na njihovom poslu, oni idu i ne odustaju. Ne razmišlja Ana o otkazu, iako doma ima djevojčicu, kojoj je majka gotovo sve. Ona odlazi na posao, jer kaže, to je poziv, to je odabrala, biti medicinska sestra! Zna da ju pacijenti trebaju.
Prije ulaska u bolnicu, pojašnjava za 24sata, duboko udahne, iako puna emocija, uspijeva ih savladati i kreće u novi dan, novu borbu.
U odijelu polijepljenom flasterima, s flomasterom napisanim imenom, kolege joj crtaju i jedno srce zaželivši joj sreću.
Kroz jednu tampon zonu, pa drugu, odlazi do lifta koji će ju odvesti na prvi kat – “Kat COVID svijeta”, kako govori Ana za 24sata.
U 19:30 sati, započinje primopredaja.
Tu kreće onaj posao medicinskih sestara koje mnogi ne primjećuju, a sada još pod teškim odijelima. Presvlače pacijente, daju vode, vesele se s njima, a nakon svakog dodira s pacijentima, dezinficiraju ruke, mijenjaju rukavice i tako ponovo od sobe do sobe, od pacijenta do pacijenta.
Oko 23:30 dolazi druga smjena, a Ana odlazi na odmor do 3:30 kad će ponovo obuči zaštitno odijelo i krenuti prema liftu koji će ju odvesti njenim pacijentima, no ovaj put, osim pozdrava u hodniku s kolegama, vidjeti će i prizor koji svaki put iznova šokira i rastuži.
“Prije ulaska u drugu tampon zonu, čekajući otvaranje vrata, kolegica s drugog COVID odjela vozi mrtvo tijelo mlade, prelijepe, plave žene u crnoj vreći s prozirnim dijelom gdje se vidi lice. Prelijepa plava žena bila je sedamdeset i neko godište. Bez obzira na svakodnevno susretanje s mrtvim tijelima otkad je COVID-a, ne mogu suspregnuti suze i tugu radi nje. Moram krenuti prema svom odjelu.”
Ana i dalje suspreže emocije, te odlazi ‘odraditi’ posao, a tada joj pacijentica postavlja pitanje koje je teško čuti, a kamoli na njega odgovoriti:
“Zar je i umrijeti teško”, primim je za ruku i kažem joj: “Vi ste hrabra žena, bit će sve u redu, želite li vode?”. Nije mogla progutati vodu, dala sam joj špricom vode da joj osvježim usta. Oči su joj se napunile suzama, vratila sam joj masku i sakrila svoju tugu zbog nje i nastavila dalje”, ispričala je Ana za 24sata.
O cijelom danu sestre, prepunom detalja, strahu od zaraze, osjećaju krivnje što odlazi kući svojoj djevojčici pritom razmišljajući o licu mlade plave žene u crnoj vreći, pročitajte na LINKU.
