Da se naježiš: Čin jednog Zagrepčanina oduševio je tisuće

Marko Lukunic/PIXSELL

Pa hvala ti čovječe iz knjižare, u tren si ljudski rod podigao na viši nivo.

Svi smo mi ljudi, ali biti čovjek – e , to je već pothvat. Koliko je teško naći čovjeka među ljudima, dovoljno govori činjenica da se jedan običnom čin dobrote, koji bi trebao biti sasvim normalna pojava, redovno dijeli na društvenim mrežama, prenosi u medijima, hvali te mu se plješće.

A zar ne bi dobrota trebala biti sasvim uobičajena?

Tako je jedan potez dobrote od strane našeg sugrađanina na svom Facebook profilu opisala Zagrepčanka Ana, a njezina objava u kratkom je roku skupila na tisuće lajkova i dijeljenja. Naime, Ana je u jednoj svakodnevnoj šetnji naišla na umirućeg goluba kojemu je radnik iz obližnje knjižare pokušavao spasiti život.

Njezinu objavu prenosimo u cijelosti:


Hodajući danas Teslinom, u potrazi za nekim knjigama i printajući neke druge knjige, naletila sam na ovaj prizor. Dok su pod 39 stupnjeva u hladu ljudi preživljavali popodne u klimama i na morima, razmišljajući o tome što će ručati i gdje večeras, na podu Tesline događala se drama. Film. Ljubavni, tragični. Proust i Sartre. Braveheart na asfaltu. Potpuno onemoćao golub ležao je pored knjižare. Zapravo sam mislila da je mrtav dok nisam vidjela da jedan Čovjek među prolaznicima i njihovim nogama pokušava nešto napraviti. Namještao je plastičnu čašu s vodom da golub može piti. Golubu je glava bila na podu, jedva ju je podizao, čaša mu je bila previsoka, krila su mu se raspadala, nije ih mogao držati.

Čovjek je okretao i naginjao čašu, prolijevao vodu pred njim. Sa strane je bilo nekoliko kokica koje mu je donio za jesti. Krenula sam prema ulazu u knjižaru i čovjek me pogledao, radi naime u knjižari. Shvatila sam da bi moj ulazak prekinuo njegovu borbu za život goluba i to mi se učinilo potpuno sebično od mene, besmisleno i banalno. Knjige će tu biti i sutra, golub vjerojatno neće. Odustala sam. Ostala sam još neko vrijeme stajati i zujati. Nisam mu imala potrebu pomoći, to je bila njihova priča, njihov roman. Praktički goloruk, obružan samo plastičnom čašom i komadima kokica držao je Smrt za grkljan, vukući goluba na ovu stranu.

Ana Majhenić/Facebook
Ana Majhenić/Facebook

Ilijada i Odiseja postale su u tom trenutku dječje štivo. Čovjek iz knjižare stao je uz bok svim herojima iz literature i života. Prolio je čašu s vodom, otišao je po novu. Na trenutke je samo gledao goluba, u jednom trenu sam mislila da mu namješta krila, onda sam vidjela da ga draga. Dragao je umirućeg goluba. Letećeg štakora. Jednog od mnogih koji seru po spomenicima i zbog kojih se stavljaju mreže na balkone. Znala sam da će golub umrijeti. Znao je i on. Previše je bio onemoćao. Ne znam zašto se toliko trudio. Kao da je čekao da se dogodi čudo.

Ali smisao i nije bio u tome da golub preživi, smisao je u ljudskosti, u posvećenosti. Od Pingvina do HNK mi se mutio pogled od suza. Ne od tuge, od ljepote. Od toliko čovječnosti na jednom mjestu. Od takve ljepote smrti i života u jednom. Od te tanke linije i procijepa koji se kao portal otvorio u Teslinoj. Kad sam sat vremena kasnije opet ušla u Teslinu jedan golub me u niskom letu štrajfao po nozi. To nije mogao biti taj, ali mi se učinilo kao da je njihova vrsta pozdravila našu. “Hvala na trudu što ste probali spasiti jednoga od naših.” Pa hvala ti čovječe iz knjižare, u tren si ljudski rod podigao na viši nivo. Mislim da nam je gospođa Karma kolektivno skinula nekoliko dugova s računa. Srce mi je pjesma.

Komentari

loading...