Kao važno svjedočanstvo jednog od posljednjih živih svjedoka Holokausta predstavljena je knjiga posljednjeg čovjeka koji je napustio Auschwitz.
Izuzetno zanimljivom susretu s njim u Novinarskom domu među ostalima su nazočili ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek, zamjenik zagrebačkog gradonačelnika Luka Korlaet, veleposlanik Italije u Hrvatskoj Pierfrancesco Sacco i predsjednik Židovske općine Zagreb Ognjen Kraus.
Oleg Mandić autor je “Života obilježenog Auschwitzom”, knjige u kojoj piše o zlu fašizma, važnosti antifašizma i tolerancije, ali i o sretnom i ispunjenom životu, o obitelji i utjecaju sreće, podsjećajući da se zlo uvijek lako može vratiti. “On je čovjek koji bez straha govori o užasima, ali s jedim životnim optimizmom”, kazao je Seid Serdarević, glavni urednik knjige u nakladi Frakture.
Prvi dio knjige sastoji se od Mandićevih tekstova nastalih u posljednjih 50-50 godina, a donosi njegova razmišljanja antifašizmu, Auschwitzu, ratu, ali i o vjeri, obitelji i ljubavi. Organiziran kao pojmovnik, pokazuje čovjekova razmišljanja s iskustvom dodira sa zlom, te nudi otisak čovjeka koji je unatoč tome što je proživio, zadržao optimizam i nadu.
Drugi dio knjige sastoji se 24 sažeta intervjua u jedan malo duži, te se prema riječima priređivača knjige Nevena Šantića, tamo nalazi “jedan dio odgovora na pitanje zašto je ovih 200 i nešto stranica tako upečatljivo.”
Olega Mandića (1933.) njemačke su okupacijske snage zajedno s majkom i bakom uhitile 15. svibnja 1944. u Opatiji, kao najbližu rodbinu Ante Mandića, jednog od najvažnijih sudionika NOB-a.
“Često me pitaju kako je moguće da sam kao 11-godišnji dječak uspio preživjeti tamo sedam mjeseci kad se zna da je njemačko pravilo bilo da si tamo, a da te nitko nije ni dirao, morao umrijeti u tome roku – od gladi, stresa, nedostatka sanitarnih uvjeta”, kazao je Mandić. U njegovom slučaju, rekao je, to je bilo “80 posto sreća, 15 posto majčina ljubav i pet posto spretnost klinca kojemu su ukrali djetinjstvo”.
Pojasnio je kako je prvo imao sreće što ga nisu odmah izdvojili kad je kod razvrstavanja stao u lijevi red, sa ženama, te završio u ženskom logoru; zatim je imao sreće što je na prozivci bio četvrti u redu kad su svakog petog slali u smrt, a treći je put imao sreću što je, kad je trebao prijeći u muški dio logora, dobio temperaturu pa je završio u stacionaru doktora Mengelea, koji je vršio eksperimente na blizancima.
Još jedna sreća u njegovom preživljavanju bila je ta da su, kad su Nijemci odlučili evakuirati logor, njegova majka i baka odlučile ne ići na taj marš smrti, nego ostati.
O svojem iskustvu, Mandić je objavio još knjige “Kronika obitelji Mandić” i “Oleg Mandić, posljednji dječak Auschwitza”.
