BRUTALNO ISKRENO PISMO TATE TOMISLAVA: ‘Ne želim društvo gdje prevladavaju kafići, kladionice i zatvorene škole!’

flickr.com

U Osnovnoj školi Vrbani roditeljima se ne dopušta gledanje dječjih utakmica.

Ova ideja nikako se nije svidjela jednom tati koji je ravnatelju ove zagrebačke osnovne škole poslao otvoreno pismo u kojem mu obrazlaže zašto je roditeljima mjesto na tribinama uz svoju djecu.

Pismo tate Tomislava prenosimo u cijelosti:

”Moje dijete upravo igra košarkašku utakmicu protiv ekipe iz Rudeša. Želio sam ga gledati, želim ga gledati svaku utakmicu, i gledam ga, kad god je to moguće, jer gdje bih drugdje u tom trenutku trebao biti nego li uz svoje dijete, uz svu djecu koja subotnje jutro umjesto uz TV, IPad, mobitel ili sl. provode na sportskom terenu. Koji sport? Nije bitno! Bitno je da je sport, da je aktivan, da sam uz njega, kad već cijeli tjedan od posla i drugih obveza ne mogu onda barem vikendom da budem uz njega. I sinoć su njegove suze došle samo kao erupcija nakupljenih osjećaja, osjećaja da smo premalo skupa, da nikad nemamo vremena za njega, pa smo nadu našli u zajedničkom odlasku na utakmicu. Tako je gotovo svake subote. To nam nekak napuni baterije, započnemo vikend na najbolji mogući način.

Moje dijete upravo igra utakmicu, a ja ga ne mogu gledati! Želim, ali ne daju mi. Tko i zašto? Vi gosp. Ravnatelju, zbog Vašeg pravila koje glasi „RODITELJI NE SMIJU U SPORTSKU DVORANU!“Molim? Nisam odmah shvatio, nisu shvatili niti drugi roditelji, bilo nas je desetak, samo roditelji gostujuće ekipe, jer domaći valjda znaju za pravilo pa nisu niti došli, oni su negdje drugdje, a djeca u dvorani, već navikla da su bez njih. Čekajte malo, pitamo kako roditelji ne mogu, mislim ne smiju, valjda nema uvjeta za gledanje, nema tribina? Ne ne, ima tribina, novih, kaže Vaš čovjek, ali znate ravnatelj je rekao da roditelji ne smiju u dvoranu! Djeca nas gledaju, odlaze, onako smrznuti u maglovitu subotu ujutro odlaze, sami, u dvoranu. Naš dogovor od sinoć pad u vodu, mali me gleda i nismo jedan drugom rekli niti riječ, mislim si što možemo protiv pravila, pravila su da se štuju.

Odlazim nekud, ne znam ni sam kud bi, zamišljam kako sada odzvanja taj eho njihovih glasova u praznoj dvorani, njihovi povici, glas trenera, zvuk lopte koja udara u obruč, škripa tenisica na parketu, prazne tribine (nove, sigurno nabavljene na nekom fer natječaju). A što bismo mi roditelji sada trebali? Možda na kavu u kafić, ili u sportsku kladionicu, ili u shopping centar, ili kući spavati, da se stopimo sa tom bezvoljnom i umrtvljenom masom koja ne diže glas i pokorava se toj potrošačkoj svakodnevici i ispija svoju kavicu buljeći u mobitel, dobro tu i tamo netko čita i novine… Još jedna kava, još jedan račun, za potrošnju, za PDV, za BDP, neka rastu, punimo proračun, biti će škola, velebnih i prostranih, al čekaj malo, pustih škola, samo s jutarnjom smjenom, praznim dvoranama, o tribinama da i ne govorimo.

E vidite gosp. Ravnatelju, jednom riječju meni je dosta, ne mogu i ne želim preći preko ovoga i vjerujte mi gosp. Ravnatelju istjerat ću to do kraja. Jer ne prihvaćam to što se događa sa društvom i da Vi, koji bi trebali prvi utjecati da ovo društvo bude bolje, neću reći da bude kakvo je bilo nekad (e da je kao nekad) iako to svi mislimo. Ne želim društvo u kojem prevladavaju kafići, kladionice, instant pekarnice i brza prehrana, shopping centri i zatvorene škole (spomenici)!

Škola! Divna Vam je škola, mislim kao građevina. Onako izvana jer unutra nismo smjeli. A valjda je i unutra lijepa. Glavni ulaz zaključan, ulaz u dvoranu isto zaključan, čak i nekakva bodljikava žica na krovu dvorane. Klinci se smiju tome, jel Vas asocira ta bodljikava žica na nešto? Igrališta oko škole pusta, osim desetak roditelja koji se gledaju u čudu. I da, velika, velika Vam je ta škola, sigurno ju i grijete iako nema nikoga unutra, kolike prostorije i koliki potencijal. Al u njoj nema nikoga. Nema onih koji bi u toj školi organizirali sadržaj, organizirali i provodili programe za djecu jer ta škola, taj silni prostor nije za njih. Sigurno Vam je netko točno napisao što i koliko morate odraditi i Vi to ispunjavate 100%. Nema što. Čemu ulagati dodatni napor, nek je škola mirna i čista da ne bismo oskvrnuli tu divnu građevinu, taj divan spomenik. Spomenik našoj gluposti i društvu u kojemu nam čak niti djeca nisu važna. Mislim to ne smijemo reći, naravno da ćemo reći da su nam važni, tamo na nekom sastanku. A tek statistika škole, ono toliko izvanškolskih aktivnosti, sportova, kulture, glazbe, znanja, ma čuda, čovjek bi rekao da sve puca od dječje cike i radosti, druženja, zabave, natjecanja al nekako….nisam čuo ove subote ujutro niti jedan glasić….

Ne znam jel se tom Vašem pravilu da roditelji ne smiju u sportsku dvoranu netko već usprotivio. Nije? Možda Vas se boje, možda se slažu sa Vama? Napravite anketu, anonimnu, među roditeljima i učiteljima. Znate što ja mislim, ako u toj anketi većina potvrdi Vaše pravilo onda će to samo biti potvrda da nam je društvo teško bolesno jer ja mislim (možda sam ja u krivu) da niti jedan sportski ili kulturni događaj ne može i ne smije proći bez da su prisutni oba roditelja, i djed i baka, i brat i sestra, i prijatelji. Meni bi to bilo pod obavezno. Nisi došao? Odmah na razgovor kod ravnatelja i drugi put kuhaj čaj za sve igrače! Ti buš meni u kladionicu, odi tamo na tribine uzmi trubu i navijaj za sina, zabrana odlaska u kladionicu doživotno! Tako treba Ravnatelju, baš ste mu pokazali, jer Vi ste prvi na tim tribinama, na svakoj utakmici, dočekujete roditelje, navijate sa njima, za obje ekipe, jer svi su naša djeca, plješćete i bodrite i sve Vam je žao što je ovaj vikend samo jedna utakmica. Mislite si moramo dovesti još sportova, pojačati razglas, to mora biti prava fešta, moramo najaviti izlazak igrača na parket, imati spikera, semafor, statistika, da se klinci osjećaju da su nam važni. Nije to kao one davne subote 12.12.2015. kada se čuo samo povik trenera, zvuk lopte na obruču, semafor ugašen, glasovi odzvanjaju praznom dvoranom i hodnicima, ….Tih davnih dana 2015. djeci je basket na IPadu bio živahniji i zabavniji od prazne i hladne košarkaške dvorane. Ali danas, s Novim Ravnateljem, sve je drukčije, ma kakva Euroliga i NBA, ova dječja liga je mrak!

Zatvorena vrata škole iz Vašeg kuta gledanja sigurno imaju „dobar“ razlog“ – pa recite koji je? I dok smišljate razloge ili više njih ja već imam spremnih barem 5 dobrih razloga da pobijem svaki Vaš razlog. Evo Vam prvih 5: dijete1, dijete2, dijete3, dijete4, dijete5. Tamo ih je sada (samih) 2 x12=24.

Evo skupio sam i malog, kaže pobijedili su, zabio je koš, al sjeda u auto i kaže: „Nekak je glupo kaj nas roditelji nisu gledali!“. Nisam mu prije toga rekao ni riječ, vjerujem da svako dijete u dubini duše zna što je dobro a što loše, zna bolje od odraslih (šteta što im taj instinkt ubijemo, „naučimo“ ih da budu poput nas, ne, nisam mislio  da ih to „učimo“ u Vašoj školi, priznajte, mislili ste da to mislim). A što da mu kažem, obećao sam da ću ga gledati drugi put, i hoću, i nećete me spriječiti. Želim da ga gledamo skupa, Vi i ja, i pozivam sve druge, jer vjerujte mi, to su taaakoooo dobre tekme, ma kakva Euroliga!

Do tada, objasnite taj razlog institucijama. Kak lepo zvuči „neka institucije odrade svoje posao“. Ova fraza je tak lepa ko topli pokrivač zimi. Samo se Vi pokrijte.

Lijepo molim da institucije kojima prosljeđujem ovo pismo zaista odrade posao i neka nam odgovore što su poduzele, jesu li utvrdile nepravilnosti, koje su posljedice za odgovorne osobe u OŠ Vrbani i najbitnije: Kada ćemo moći ući u sportsku dvoranu u gledati našu djecu? Prego permeso za ulaz u dvoranu, grazie!

Ajde da vidimo kolko Vam treba vremena, jer šaljem ovo pismo i medijima, oni neka Vas checkiraju, jer nekako jedino u njih još imam povjerenja. Zato što je Vama gosp. Ravnatelju vjerujem najbitnije da se „ne diže prašina“, to je bitno i Vašim nadređenima na svim instancama, taj ugodan osjećaj sigurne pozicije.

Dragi mediji, pojavite se već sutra pred OŠ Vrbani pa kada napokon vrata budu otvorena za roditelje i sve koji žele podržati djecu, tada to objavite kao „veliku vijest“. Ali neće to biti vijest, vijest će biti kada će sve školske dvorane biti napokon pune, svaki dan, na parketu i na tribinama!

Vidimo se na tribinama!

Tata Tomislav”

Komentari