18. studenog obilježava se 24. obljetnica pada Vukovara.
”Svake godine ista priča. Svijeće duž Vukovarske ulice mog prekrasnog Zagreba. Natpisi na Gradskom poglavarstvu ”ZAPAMTITE VUKOVAR” najavljuju još jednu tihu obljetnicu pada Grada heroja – Vukovara. Ne znam vara li me sjećanje ili je jednostavno stvar raspoloženja kojem se ne može oteti nitko s imalo srca i duše u sebi, ali čini mi se kako je svaki 18. tmuran i siv. Nebo je uvijek sivkaste boje, tu i tamo pojavi se sunce, ali samo na kratko. Baš kao da je i ono tužno, ali ne zbog stradalih. Oni su ionako na nekom boljem mjestu. Kao da je tužno zbog Grada koji je i 24 godine nakon ratnih zaranja i užasa – ostao isti. Kažu tu i tamo, najčešće prije kojekakvih izbora u tijeku političkih kampanja, kako se život u Vukovar vratio. Ma molim vas.
Svijet je prodrmala vijest o užasnim terorističkim napadima u Parizu, tko bi mogao ostati ravnodušan na tako nešto? Nedužne žrtve same po sebi su tragedija koju se ne treba posebno objašnjavati. Pariz plače, plače i cijeli svijet. Plače i moj Zagreb jer ima toliko veliko srce. Plačem i ja za toliko tragičnih ljudskih sudbina, ali ne samo u Parizu, rat traje godinama. Djeca, žene, muškarci, u ovom i onom djelu svijeta postaju žrtve nečije okrutne politike i interesa koji je sve samo ne vjerski. Teorije o tome tko zapravo stoji iza svega te kome je u interesu svijet podijeliti na ove i one pa potom olakšati sebi vladanje i carevanje, ostavljam sa strane. Gledam gole ljudske živote koji su se sveli na čiste brojeve. Jedan više ili manje, koga briga, idemo dalje – što možemo promijeniti?
Što možemo onda, na kraju krajeva, promijeniti po pitanju Vukovara? Očito ništa. Sjetiti ga se par dana prije, na svoje Facebook profile objavljivati fotografije s domoljubnim predznakom, zavrtiti Škoru ili Thompsona te prozivati one preko granice za zvjerska djela koja su počinili ranih 90-ih. I onda smo domoljubi i onda volimo svoju državu jer biti istinski domoljub znači biti – glasan! To se danas jedino prizna. Biti glasan! Zato se na kraju toliko i bojimo tzv. Islamske države – glasni su! Glasno prijete i svoje prijetnje ostvaruju na najbrutalniji mogući način. One tihe ni ne čujemo, zapravo oni u ovakvom svijetu kao da i ne postoje.
Baš poput Vukovara. Tiho na obali Dunava čeka bolje sutra i ne vapi za pomoći, ne proziva i ne mrzi. U tišini gleda generacije mladih koji ga napuštaju, gleda kuće i puste ulice na koje i kada se potrudiš unijeti malo života i živosti tek onda shvatiš koliko su – same. Za to vrijeme, Siniša i ostali heroji s nekih dalekih zvijezda isto šute i čekaju bolje sutra… Oni više ne plaču jer dali su ono najvrjednije što su imali – dali su svoj život. I za to su nagrađeni. Dali su sve za tebe i za mene. Za moju i tvoju djecu i naše unuke. I nisu zauzvrat tražili ništa. A nisu nas poznavali niti su pitali za naša imena, imena naših roditelja i naša krvna zrnca. Dali su sve za svakog čovjeka koji danas može slobodno hodati ulicama Lijepe naše, hodati, a ne sjetiti se…
”Moj baka i djed živi su, nisu stradali, kao mala s mamom i tamom napustila sam Vukovar i više se nikada tamo nisam vratila. I ne plačem za bakom i djedom ta živi su i zdravi. Plačem za Gradom koji je zaboravljen. Plačem za Gradom koji je umro i kojeg nitko do sada nije pokušao oživjeti. A toliko se kunu u njega…”, sjetila sam se riječi svoje kolegice iz srednje škole. Svaki put je pustila suzu na spomen Vukovara i rata.
I ja ću ostati u tišini. U svoja četiri zida sjetiti se čega se trebam sjetiti. Bez Facebooka i ostalih oglasnih ploča. I nadati se kako ću, jednoga dana postati netko tko će svojim radom i trudom doprinijeti svojoj državi – doprinijeti Vukovaru. Možda jasnu viziju nemam, ali dat će Bog onima koji traže. To je za mene domoljublje. Kao i Siniša, odustajem od traženja ideala. To je za mene domoljublje – učiti od istinskih i pravih zaljubljenika u svoju domovinu.”
>>> FRANCUZ KOJI JE POMOGAO STVARATI HRVATSKU Brutalno mučen i ubijen Jean-Michel Nicolier nema svoj grob (VIDEO)
