I ove godine 10. listopada posvećen je brojnim “nevidljivim” ljudima koji žive na dnu socijalne ljestvice bez ikakvog krova nad glavom. Obilježava se Svjetski dan beskućnika. Organizacije iz čitavog svijeta, na različite načine provode aktivnosti s ciljem senzibiliziranja javnosti i ukazivanja na sve kompleksniju problematiku beskućništva i probleme beskućnika.
Život u zagrebačkom grmlju
Taj problem nije zaobišao ni Zagreb. Brojni beskućnici spavaju po klupicama u gradskim parkovima, na kolodvorima ili u njihovoj blizini. Tim smo povodom razgovarali s jednim beskućnikom koji je proteklih godinu dana živio u grmlju.
Na području Novog Zagreba našao si je mjesto gdje si je u grmlju složio improvizirani dom na otvorenom. Svoju nam je priču ispričao pod uvjetom da ne otkrivamo njegov identitet.
“Živio sam kod McDonaldsa u Savskom gaju više od godinu dana. U grmlju sam si napravio šator. Izolirao sam ga lijepo. Kiše kad su bile nikad ništa nije padalo. Suho i čisto je bilo i uredno. Ja sam to dobro izolirao. Nije mi zimi bilo hladno unutra”, otkrio je.
Sprema se prosvjed, za Zagrepčane traže više: ‘Klupa nije krevet, nemamo više vremena’
Ukrali mu njegov dom u grmlju
No, nevjerojatna stvar nedavno se dogodila ovom beskućniku i njegovom privremenom domu.
“Kad su čistili od oluje micali su grane, ali moj šator je ostao netaknut. Ja sam ponovno navukao grana da se ne vidi. Moj dom nisu dirali. Međutim, više od mjesec dana nakon toga, jedne večeri kad sam došao tamo da idem spavati nema šatora, nema ničega.
Nisam mogao vjerovati da mi je sve pokradeno. Došao sam ponovno ujutro da vidim što se dogodilo. Bilo je počišćeno kao da nikad ničeg nije ni bilo. Sve odneseno, i šator, i stubovi i šlafrok koji sam tamo držao. Sve je nestalo”, ispričao je.
Odgovor na pitanje kakvi su to lopovi mogli odnijeti cijelu njegovu kuću i danas ga još muči.
“Bilo je tamo dječurlije. Bilo je i još sumnjivaca kao da idu šišat te živice. Vjerojatno su vidjeli šator i odnijeli sve.”
Izbačen iz stana u Prečkom
Koliko ga prate nesretne okolnosti sa pitanjem krova nad glavom govori i pričao kako je uopće došao do toga da bude beskućnik i više od godinu dana živi u grmlju u šatoru. Prije dolaska u tu situaciju živio je u stanu u Prečkom.
“Moja priča počinje još 1991. kada sam se rastao o bivše supruge. Imali smo troje djece. Jedna mala kćerka mi je poginula. Žena i drugo dvoje djece su otišli kod mog strica u Njemačku. Tri, četiri godine sam bio sam i onda sam upoznao ženu s kojom sam nevjenčano živio 25 godina u njezinom stanu u Prečkom.”
I toga ima, u ovom žbunju u samom centru Zagreba čovjek živi: ‘U novčaniku je imao barem 150 eura’
‘Ja nisam imao ništa svoje’
Idilu zajedničkog života pokvarila je bolest.
“13 godina je bila teško bolesna. Nije mogla hodati. Nosio sam ju na WC, po bolnicama, prao ju, kupao, sve. S tima da je ona imala kćerku i četiri unuke. U tih 13 godina nitko nije došao da ju obiđe i da ju vidi. Ja sam prekidao poslove da bih se mogao brinuti za nju”, rekao je pa nastavio kako je sve otišlo nizbrdo kada je stigla korona.
“Nju je to uhvatilo i ona je brzo preminula. To je bio njezin stan. Ja nisam imao ništa svoje. Nakon što je ona preminula ja sam morao van iz stana. Još nitko nije uselio u stan, ali je mene njezina obitelj, točnije jedna unuka, izbacila iz stana. Imam odvjetnika i sad ganjam taj sud da me vrate u stan.”
Branitelj je, ali živi od 130 eura pomoći
Nekretninu ima u Udbini u Lici gdje se planira vratiti ako se ne uspije pravnim putem vratiti u stan u Prečkom. Preživljava od 130 eura socijalne pomoći. Od šećera, kaže, ima deformirane prste i noge pa mu je problem raditi. Navršio je 65 godina pa sad pokušava ishoditi neku braniteljsku mirovinu koju dosad nije ishodio.
“Nisam ništa išao dosad rješavati. Ponos i budala. Par puta sam bio na nekim mjestima i tako te omalovažavaju da sam odustao. Bolje pogledaju psa nego nas. Bio sam u Osijeku na ratištu, 106. brigada.”
U Kosnicu nije htio ići spavati jer, kako kaže, ne može spavati među drugim ljudima.
“Ne mogu kad je gužva. Dobijem živčani slom. Ne mogu spavati s nekim u sobi. Nudili su mi tamo smještaj. Ne mogu biti da spavam među četiri ili pet ljudi. Rađe u šatoru spavam, vani, bilo gdje.”
“Najradije bi si oduzeo život sam”
“Dođu trenuci kad čovjek ogluvi. Postaneš ravnodušan. Bilo je situacija kad padneš u depresiju. Najradije bi si oduzeo život sam. Da ne patiš više.
Još pogotovo kad je loše vrijeme i kad počneš razmišljati gdje ćeš, gdje zaspati. Teško. Jako teško. Nekad vam, s druge strane, bude potpuno svejedno”, rekao je suznih očiju.
Unatoč svemu kaže da ima planove za budućnost. Želi se vratiti u Udbinu, ali prvo se ipak nada riješiti situaciju sa stanom u Prečkom.
Sreća mu se ipak malo osmjehnula nedavno. Saznavši za njegovu priču i situaciju javio se jedan gospodin iz Zagreba i primio ga kod sebe u stan dok si ne riješi svoju situaciju.
