Bolna ispovijest majke zagrebačkog heroja: ‘Iz Vukovara je stigla njegova bedrena kost’

Zagrebački dragovoljac Domovinskog rata Ohran Merić, bio je pripadnik HOS-a, koji je ubijen nakon pada u proboju, a njegovu ostaci pronađeni su u Petrovcima. Njegova majka Makbula Merić, dva desetljeća je čekala da sa sigurnošću zna da njezina sina više nema.

Od prvoga trenutka sam znala da neće preživjeti. Otišao je sa srcem, željom i velikom odlukom da pomogne tom gradu iz kojeg su dolazile užasne slike. Na neki način, kad je rekao da ide u Vukovar, ja sam se s njim oprostila”, priča shrvana 86-godišnja majka zagrebačkog junaka s Kozari puteva.

Gledajući stare fotografije, Makbula se prisjetila svoga sina i njegova odrastanja.

“Normalan dječak, ni po čemu drukčiji od odraslih… U tinejdžerskim su danima, jasno, krenuli izlasci, djevojke i lud, mladalački život, a to je trajalo sve dok nije upoznao svoju suprugu Bosiljku s kojom je ubrzo dobio dvoje djece”, ispričala je.

Makbula tvrdi da je od samih početaka rata Ohran bio angažiran u obrani naselja po kojem je patrolirao posve nenaoružan. No, shvatio je da ga istok Hrvatske trpi puno više, te se zaputio u Slavoniju. Povodom toga poslao je i telegram svojim sinovima Edinu i Ademiru, napisavši im da ih voli.


Još uvijek je nepoznato zašto se kobnog 19. studenog nakon pada Vukovara, Orhan s još nekoliko muškaraca, odvojio od velike grupe koja je krenula u proboj i pošao prema Petrovcima.

“Doznala sam da su završili zarobljeni i strpani u podrum. Čak sam i ja naknadno išla vidjeti podrum u kojem je moj izgladnjeli i ranjeni sin s fiksatorom na ruci dočekao smrt“, ispričala je u suzama Makbula.

Ohrana i još sedmoricu muškaraca su izvukli iz podruma i strijelali, a Makbula je svog sina sahranila tek dvadeset godina kasnije.

“Uspoređujući srž iz njegove bedrene kosti s mojim DNK-om, sa sigurnošću je utvrđeno da je to Ohran. Ponavljam, znala sam cijelo vrijeme da nije živ, ali sam se tek tog trenutka potpuno oprostila od njega“, kaže majka vukovarskog heroja koja svaki dan misli na njega.

“Najgore mi je što Ohrana ne mogu dozvati u san. Otkako je poginuo, sanjala sam ga samo jednom. Sanjala sam da u nečijem društvu sjedi na osunčanim stepenicama, da se smije i govori mi ‘mama, ja ću doći’. Kad legnem, zatvorim oči i prizivam ga, ali ne ide…”, kazuje Makbula, koja je u jedno ipak sigurna – da će se kad-tad sinu pridružiti na osunčanim stepenicama.

Komentari

loading...