Nasilje u obitelji jedan je od najgorih oblika nasilja koje osobe mogu doživjeti.
Obiteljski nasilnici onima su kojima je najteže oprostiti, društvo ih prezire, traže najstrože kazne, a osudili bi i same žrtve, ako bi one bile voljne oprostiti.
No, u zagrebačkom Domu za djecu i odrasle koji su žrtve obiteljskog nasilja, važi jedan drugi pristup.
Tamo, naime, od 2009. godine, djeluje psihosocijalni tretman počinitelja nasilja u obitelji.
“Radimo na promjeni obrasca ponašanja. Radimo sa nedobrovoljnim klijentima koje nam upute sudovi, obiteljski nasilnici, koji su počinili neki nasilni čin, prema svome partneru, djeci, svekrvi, punice ili drugom članu”, otkrila nam psihologinja i terapeutkinja Dubravka Vujnović Radaković kako stupaju u kontakt s ljudima koje pokušavaju promijeniti.
Kapacitet za promjenu
Upitana o opisu obiteljskih nasilnika, Vujnović Radaković je navela kako će nas odgovor vjerojatno začuditi.
“To su ljudi poput nas koji u određenoj situaciji nisu primjereno reagirali, počinili nešto što stvarno nije u redu, povrijedili drugu osobu, ali imaju kapacitet za promjenu. Kod našeg je tretmana bitno da se s njima može raditi na promjeni jednog djela njihovog ponašanja”, objasnila je.
I dok je nekakva percepcija kako su nasilnici u vezama u pravilu slabijeg ekonomskog stanja, to ipak nije tako.
Naime, nasilnici u obiteljskim i partnerskim vezama, otkriva nam Dubravka, uglavnom su zaposleni, sa srednjim ili višim obrazovanjem.
“Krivulja je vrlo jasna, najviše je srednjoobrazovanih obiteljskih nasilnika, a najmanje njih je nekvalificiranih, a u sredini su više obrazovani i doktora koji počine obiteljsko nasilje od verbalnog do fizičkog. Znači, nije vezano uz lošu ekonomsku situaciju, to je mnogima isprika. Za loše ponašanje krivimo druge, loš sistem, država, pravosuđe, sve je loše osim mene”, objasnila je Vujnović Radaković.
Ostaju u kontaktu sa žrtvama
Prema internoj statistici Duginog psihosocijalnog odjela, sam tretman daje pozitivne rezultate.
Neki i ostanu u odnosu nakon nasilja, ali ipak, Vujnović Radaković napominje kako nemaju informacija je li netko i ponovio nasilje, jer to ovisi o prijavama kaznenih ili prekršajnih djela.
No, povratne informacije, koje iz odjela dobivaju u kontaktu sa žrtvama, daju razloga za optimizam.
“Preko 50 posto ih se uspije promijeniti i povratne informacije su često dobre”, ustvrdila je.
Međutim, put do rehabilitacije nije lagan.
“Bilo je agresivnih istupa, neugodnih situacija ali ne na način da bi nas neko direktno napao. Doživljavali smo verbalno nasilje”, prisjetila se Dubravka.
Kao najgore primjere nasilja, navodi prijetnje ili pokušaje ubojstvom, primjerice davljenjem, s čime se susrela u nekim od slučajeva na kojima je radila.
Upitana je li je ikada bilo strah, nasmijala se na pitanje navodeći kako je nju ali i njene kolegice, ponekad znalo biti malo strah.
“Ali imamo iskustvo i znamo kako raditi s osobama koje su u nekom trenutku povećanih tih naboja (agresivnih) pa smo se snašli” objasnila je.
Upitana zašto su obiteljski nasilnici nasilni, navela je da je upravo to ključna stvar cijelog procesa tretmana.
“Mi učimo da je pitanje zašto najteže za odgovoriti. I nasilnici je na znaju na to odgovoriti ali to je pozadina ponašanja koje je vrlo kompleskno i ne može se odgovoriti na to u dvije riječi. To je upravo ono na čemu radimo. Osvještavamo što se dogodilo da oni tako reagiraju”, objasnila je Vujnović Radaković proces rehabilitacije.
No, pitanjem zašto, dolazi do još jedne bitne informacije, može li se uopće rehabilitirati konkretnog obiteljskog nasilnika.
“Time se isključuju psihopatologije, s kojima ne možemo raditi odnosno ništa napraviti, kao što su, primjerice ubojice”, pojasnila je, navodeći kako se ne bave nasilnicima koji završe u zatvoru zbog ubojstva ili teških tjelesnih ozljeda.
Konstantni angažman
Nakon dugogodišnje karijere, Dubravka je, otkriva nam, pri kraju svog radnog vijeka, a kako navodi, posao koji dugo radi (i koji je iznimno značajan) poprilično je naporan te u njemu nema mjesta za opuštanje.
“Ne možete raditi tretman kao da radite s papirima, morate biti angažirani cijelo vrijeme, paralelno radeći s žrtvama i počiniteljima”, opisuje svoju radnu rutinu.
Iako rad s nasilnicima znači i susret s onom ružnom stranom života, Dubravka navodi kako ne gleda na ljude kojima pokušava pomoći kao na negativne likove, niti joj je iskustvo ovog zahtjevnog posla poljulalo povjerenje u čovjeka.
Baš suprotno, a tu važnu ulogu igraju i njene kolegice, kako radi u uredu s ukupno četvero zaposlenica.
“Međusobno smo si podrška”, zaključila je Dubravka.
