Posjetio je Zagreb i onda detaljno opisao sve što mu se događalo, ipak nečime je ostao u potpunosti iznenađen.
Rijetko kada imamo prilike čuti, odnosno, pročitati, što jedan Beograđanin ima za reći o Zagrebu. Uglavnom samo slušamo politička prepucavanja dvaju državnih vrhova, što već ionako svima izlazi na uši. No, kako Zagreb vidi jedan, nazovimo ga za ovu priliku, prosječan Srbin, Beograđanin, koji je s jedne strane dovoljno upućen u povijest ovih dvaju zemalja, a opet neopterećen tim istim događajima?
Na to pitanje odgovor nam je dao novinar portala 24sata.rs, koji je imao misiju otići u Zagreb i ponašati se kao prosječan turist. Razgovarao je sa Zagrepčanima, fotografirao znamenitosti, obilazio muzeje i jeo u restoranu.
Doživljaj srpskog novinara prenosimo u cijelosti na srpskom jeziku
“Zagreb je mali, Beograd je za njega metropola. A nije baš prijatno ni kada pričaš srpski na ulici… Ako je ovo prvo što pomislite kada se kaže “put u Zagreb”, verovatno nikada nećete otići tamo i propustićete mnogo.
Imao sam i ja na umu ove predrasude. Ali sam hteo da ih preskočim, da se inatim i kročim u srce Zagreba. A onda nisam verovao gde se nalazim, jer ništa nije bilo kako kako sam zamišljao
Grad je ulickan, čist i uređen. Daleko od toga da je mali, mada nije ni prevelik. Reke ljudi koje se kreću šetalištem i tramvaji koji se među njima provlače daju Zagebu šmek prave metropole. Kada posmatrate zgrade, sve izgleda kao jedan veliki Zemun.
Srpski sam pričao kao da sam kod kuće i nisam se osetio kao vanzemaljac. Čavrljao sam i u prepunom tramvaju sa putnicima, a jedan me je pozdravio sa: ‘Živio’.
Izašao sam i kao pravi turista krenuo da fotkam Jelačića bana. Kažu da ima neke sličnosti između njega i Kneza Mihaila na našem Trgu republike. Možda, ali ban još uvek nije pozeleneo. Ovaj trg je skroman, uzan, ali živahan.
Na Kaptolu se nalazi jedan od simbola Zagreba, katedrala. Još uvek se renovira, ali posao je skoro pa završen. Oko mene more nekih kosookih turista. Fabrikuju fotografije izvijajući se u različite položaje, u žurbi, kao na traci. Znaju li oni gde su i zašto je to što slikaju lepo?
Nekako sam se utopio sa njima, ni ja ne znam mnogo o istoriji Zagreba i halapljivo sam jurio kadrove. Ali, ono što je meni zapalo za oko, a njima sigurno ne bi, to je Muzej Alojzija Stepinca. Gledao sam u tu tablu i razmišljao koliko je jaka ta borba simbola i tumačenja između Srba i Hrvata. Kada bismo bili pametni da takve sporove prepustimo istoričarima i crkvenim poglavarima i spustimo se u neki nivo svakodnevice, život bi nam bio lakši.
Otišao sam nešto da pojedem. Ljubaznost konobara me je kupila, i tako treba da bude. Ja sam njegov gost i turista, ništa više nije bitno, osim možda činjenice da će se sa mnom sporazumeti mnogo lakše nego sa Amerikancima. Kad ne morate da lomite jezik, dođete do onoga ‘Naši smo’.
Gornji grad je onaj deo Zagreba koji najčešće viđamo na televiziji. Tu su Sabor, Vlada, gradska kuća… Simbol je crkva Svetog Marka čiji krov krase šareni grbovi. Moram priznati, taj prizor obično se vezuje za loše vesti iz prošlosti i nekako me je ta slika na televiziji uvek iritirala. Ali, uživo je sve to nekako drugačije. Skromno, ali šarmantno. To je jedna skladna celina isprepletena uličicama sa crkvom koja dominira i prelepim pogledom na Zagreb.
Još jedno iznenađenje dočekalo me je u Povijesnom muzeju Hrvatske. Interaktivna izložba o Narodnooslobodilačkoj borbi, gde sam mogao da posmatram i kako je po oslobođenju izgledao Beograd ili bacim pogled na stare primerke Politike. Još uvek sam se pitao, je li moguće da sam u Zagrebu?”