U suvremenom kapitalizmu nogomet, s transferima trenera i igrača s milijunskom publikom, gomilom reklama i prodajom telefizijskih prava jedan je od najunosnijih legalnih poslova, toliko je moćan i bogat da se čak može uspoređivati s farmaceutskom industrijim, proizvodnjom oružja, a vrijedi ista usporedba i za unosne nelegalne, kriminale poslove u kojima se zgrću milijuni poput šverca droge ili pranja novca. U nogometu se, dakako, zarađuje golem novac, ali ne ide to svakome. Niti to mnogi mogu. Igrači vrijede kao suho zlato, a treneri koji ih znaju voditi i unaprijediti ih vrijede još više…
I tako treba gledati na odluku čelništva Dinama koja je ponudila novi, za nase prigode silno bogati ugovor za trenera Nenada Bjelicu koji se uistinunove sezone pokazao u najraskošnijem izdanju. I točka. Dinamo je i dalje manufaktura za proizvodnju igrača. Ali i za trgovinu poput nekad Ajaxove, kupi jeftino a prodaj skupo.
Evo, kako je Bjelica stvorio u Dinamu dodanu vrijednost, kapital, zaradu; Oni koji su na početku njegovog mandata u Zagrebu sumnjali u Dinamovog trenera Nenada Bjelicu morati će mu priznati da ih je ugodno iznenadio. Današnji Dinamo postao je momčad s prepoznatljivim trenerskim rukopisom i došla je njon 49 godina prvi puta do europskog natjecanja u proljeće.
Bjelica je s Dinamovim igračima napravio nešto silno bitno, napose bitno u okrutnom nogometnom kapitalizmu. On je osim rezultata svim svojim igračima podigao tržišnu vrijednost. Malo tko je to očekivao, no gledajući kako je igra plave momčadi napredovala iz tjedna u tjedan svakome mora biti jasno da Bjelica na treningu radi fini posao… I što se događa?
Igrač Dinama koji je vrijedio, nazovimo to tako, dvije mjerne jedinice danas vrijedi barem pet istih. Onaj koji je vrijedio pet mjernih jedinica danas košta barem desetak istih. A onaj koji je posjedovao 15 valuta danas sto 30-40. Klub će s Bjeličinim radom neminovno zaraditi, osvojiti zacijelo još jedan ili dva domaća trofeja, uspjeh će biti umalo veličanstven. Pogotovo jer je Bjelica sam sklapao i slagao momčad. Od igrača koje je prije trenirao i poznavao. Imao je, dakle, viziju.
Bjelica je tu nastupio kao direktor farmaceutske tvrtke. Primjerice, milijuni ljudi oboljelo je od astme a on je osmislio i uložio u pametan lijek koji djeluje i liječi oboljele. To jamči prodaju, zaradu, budućnost. Naravno da takav direktor neće raditi, neka nam oproste, za plaću kakvu dobijaju u Uljaniku, njegov je cijeli svijet i on može postavljati uvjete. Zacijelo je u razgovoru s Dinamom i postavio uvjete za koje misli da mu pripadaju, a u Dinamu su shvatili da je u pravu i da se s njime i dalje može masovno zarađivati. Bjelica ne proizvodi oružje, ne šverca drogu, ali pravi konkretan novac.
Nisu novac samo trofeji, nego i zarada na igračima, na suvenirima, od publike. Uostalom, jednom je Ivić dobio otkaz u Ajaxu nakon što je bio prvak za razliku od lani kad je bio treći s drugim trenerim. Poslovni Nizozemci su mu lakonski pokasnili: “Jesmo prvaci, ali prosjek publike nam je 12 tisuća manji, a igrači su nam izgubili na vrijednosti”. Čuvena Ivićeva pragmatična taktika na 1-0 rezultat koštala ga je u Amsterdamu posla.
Moramo i s naše strane nešto istaknuti. Bjelica ima i određenu prednost ispred svojih prethodnika u Dinamu, posve samostalan rad. U svlačionicu mu ne ulazi siva eminencija hrvatskog nogometa, čovjek koji više voli ući u svlačionicu trenera nego popiti jutarnju kavu. Samostalan u svom rada može se posvetiti trudu što nas neminovno vodi do zaključka kako je hrvatski nogomet uspješan unatoč sivoj eminenciji hrvatskog nogometa, a ne zbog njega. Htio to netko priznati ili ne.
Sad bismo mi trebali biti zapanjeni Bjeličinom plaćom od stotinjak tisuća eura. Ne, makar zvuči nestvarno, ali što napraviti kada ti čovjek svojim radom svakog mjeseci omogući nekoliko stotina tisuća eura profita. To je kapitalizam kojeg još nismo smisleno dohvatili.
