Smrt Akija Rahimovskog potresla je cijelu Hrvatsku i zemlje u okruženju, a s posebnom se emocijom od pjevača Parnog valjka opraštaju Zagrepčani. Pjesme koje je otpjevao svojim osebujnim glasom, a ona ”Zagreb ima isti pozivni” je samo jedna od mnogih, duboko su se utkale se u srce i dušu Zagrepčana.
Parni valjak je autentični zagrebački bend, ono što nas vraća u vrijeme kada se na tulumima na gitarama sviralo dobar domaći rock, umjesto trasha koji danas klinci vrte s Youtubea. S Akijem i Valjkom odrastalo se, zaljubljivalo, veselilo, tugovalo. Bila je to rijetka ekipa koja je mogla napuniti zagrebačku Arenu.
”Ne bojim se svinjske gripe, već je mene moja liječnica cijepila. Uostalom, uvijek imam ljute paprike u sebi, nema teorije da gripa spopadne jednog Makedonca”, govorio je nekoliko dana prije prvog koncerta u Areni 2009. Aki, pohvalivši se tada spremnošću za veliki povratak.
Atmosfera koja vrišti ”Zagreb!”
Sjećam se tako tog koncerta u sklopu povratničke turneje nakon četiri godine pauziranja, kada im je u Areni punoj kao šipak riknuo razglas. Prije nego se incident prvi put dogodio, Aki, Hus i dečki postigli su atmosferu kakvu, uz dužno poštovanje, nisam u tom prostoru osjetila ni prije ni poslije niti kod jednog drugog izvođača ili benda, a tih je godina kroz Arenu protutnjalo svega i svačega, i sa Istoka i sa Zapada, i sa Sjevera, i s Juga.
Ono što sam te 2009. u Areni osjetila vrištalo je ”ZAGREB!”. Zagrebačko srce, zagrebački duh. Impuls kakav možda još jedino Prljavci mogu odaslati. Doživljaj je pokvarilo neočekivano pucanje razglasa.
Rasprodali Arenu tjedan dana ranije, Aki je pobijedio i razglas
Nastup u zagrebačkoj Areni 2009. bio je rasprodan tjedan dana ranije, a Valjak nije napunio, nego prepunio dvoranu, izvještavali su tada mediji. Primjerice, na parter se nakon početka koncerta jedva moglo ući, a gužva je bila već u prilaznim hodnicima. Bina je bila prostrana, a čak pet video zidova bilo je postavljeno kako bi osjećaj spektakla bio potpun.
No s razglasom je krenulo po zlu. Prvi put je razglas otkazao poslušnost usred pjesme ”Nakon svih ovih godina”. Publika je prvo pomislila da je to dio spektakla pa je nastavila pjevati. Ali Akija su čuli još samo članovi benda. Dečkima je ovo bio, malo je reći, scenarij iz horora, ali su koncert priveli kraju.
Aki je nakon incidenta zadnji otišao s pozornice jer uopće na slušalicama nije čuo da je nestao zvuk. Incident se ponovio još dvaput, pa su dečki bili prisiljeni publiku zamoliti da ne upotrebljava mobitele jer se sumnjalo da oni ometaju elektroniku benda. Na kraju su ipak izgurali tri sata koncerta, uz podršku uporne i vjerne publike. Aki je nastavio pjevati, dok bi neki drugi možda i odustali.
Hvala ti što si bio u prolazu
A tu publiku gradili su, njegovali i svojim hitovima hranili, desetljećima. Naravno da Valjak bez Akija neće biti isti, nema tog glasa ni osobnosti koji ga mogu zamijeniti. Slobodno se može reći da je s Akijem umro dio Zagreba, odnosno zagrebačke prošlosti, kulture, vibracije, duha. U analima ostaje i kao član Band Aida s pjesmom Moja domovina, u danima kad je Hrvatskoj bilo najteže. Aki, laka ti noć, mirno spavaj i hvala ti što si bio s nama u prolazu. Na ustima i razglasu nam je Molitva za tebe.
Molitva
K’o da nemam snage da nastavim
Kao da je pjesmi kraj
Lagano se topim i nestajem
I moje pjesme više nisu ljubavne
Gubim vjeru
A ona mi je sve
A onda svane novi dan
I ja se zaljubim
U ovo nebo iznad nas
I sunce što se smiješi
K’o kad majka oprašta
Djeci što su bila nestašna
A kaži: Kako dalje kad
Kad se nebo zamrači
Kad se spuste oblaci
Kad se sunce ne vidi
A kaži: Kako dalje
Kad ljubav nestane
Kad se riječi istroše
Kad se natrag ne može
Mama, zar si lagala
Kad si govorila
Da dobro uvijek pobjeđuje
I kada ne znaš kojim putem
Treba putem ljubavi
I da smo ispred Boga isti svi
Tako malo vremena nam ostaje
Kada stisnu godine
Bez ljubavi sve prestaje
