Nazvali su se Možemo! i dokazali da doista mogu. Ne morate ih simpatizirati, no neosporno je da su predstavnici ove zeleno-lijeve koalicije izazvali pomutnju u političkoj areni osvojivši sedam mandata na parlamentarnim izborima.
Sedam mandata koji posebno bolno odzvanjaju u ušima SDP-ovaca, ali i Milana Bandića, jer kandidat ove opcije u prvoj zagrebačkoj izbornoj jedinici Tomislav Tomašević osvojio je gotovo 20 tisuća preferencijskih glasova, što znači da je dobio osjetno više glasova od donedavnog šefa SDP-a Davora Bernardića, ali i od predsjednika zagrebačkog ogranka SDP-a Gordana Marasa koji s oko 2800 glasova nije uspio ući u Sabor.
Treba podsjetiti i da je Bandić u svojoj voljenoj metropoli, doduše u drugoj jedinici, jedva skupio oko 1700 glasova, što su mnogi protumačili kao još jednu stepenicu prema kraju njegove dugogodišnje političke karijere na čelu Zagreba. Ako se nekoga Bandić pribojava, tada je to Tomašević, čovjek koji se u vrlo kratkom roku pretvorio u gradonačelnikovu noćnu moru.
Bandić s njim zapravo ne zna na čemu je, sa svim ranijim protukandidatima na lokalnim izborima lako se nosio jer su to bili ljudi koje je dobro poznavao i kojima je u svakom trenutku i sam iz ormara mogao izvući prljavo rublje, dok ovomu mladiću kojega su stanovnici metropole očito prihvatili ne može.
Upravo se zato iz izvora bliskih Bandiću sve otvorenije govori da bi on mogao odustati od kandidature za zagrebačkog gradonačelnika na lokalnim izborima koji bi se trebali održati iduće godine. Kako ističu Bandićevi suradnici, on je umoran, nema više onog žara i entuzijazma kakvog je nekoć imao, zdravlje mu je ozbiljno narušeno, a iz politike želi otići kao pobjednik te se na taj način umiroviti a da se ne zamjeri HDZ-u i Andreju Plenkoviću koji je sada u punom naponu snage pa bi svaka ozbiljnija zamjerka i prepirka mogla dovesti do Bandićeva uhićenja. A ako se Bandić ičega boji, to je remetinečka ćelija.
Aktivistkinje u Saboru
Hoće li Bandić uistinu odustati ili će se boriti i po cijenu poraza, tek treba vidjeti, no činjenica da je gradonačelnik načet, premda je lokalne i parlamentarne izbore teško uspoređivati. Bandić nikada nije ni pobjeđivao na nacionalnim izborima pa s pričama o njegovu kraju ipak treba biti oprezan, međutim, on nikada nije ni imao konkurenta koji je bio u stanju mobilizirati biračko tijelo kao što je to učinila ekipa koja se okupila oko Tomaševića, a okupilo se tu doista svega i svačega pa tako u sabornicu ulazi i Rada Borić, jedna od osnivačica Centra za ženske studije i poznata feministička aktivistkinja, koja je među ostalim karijeru gradila na Sveučilištu u Helsinkiju, gdje je vodila kolegij o kulturnoj povijesti Balkana i Zagreba. Radila je i kao lektorica hrvatskog jezika, dok je posljednjih godina kao zastupnica u zagrebačkoj Gradskoj skupštini dizala tlak Bandiću, kritizirajući među ostalim i preimenovanje Trga maršala Tita. Bila je aktivna i u prosvjedima za ratifikaciju Istanbulske konvencije, a premda je riječ o feministkinji, u kampanji za predsjedničke izbore, u kojoj su snage odmjeravali Ivo Josipović i Kolinda Grabar-Kitarović, Borić se odlučila potporu dati muškom kandidatu.
Po feminističkim stavovima poznata je i Sandra Benčić koja se također saborskih klupa domogla preko plaftorme Možemo!, i to kao druga na listi u prvoj izbornoj jedinici. Zanimljivo, peti na listi za dijasporu u 11. izbornoj jedinici ove platforme bio je njezin suprug Miroslav Petrović, voditelj Ureda za istraživanje i međunarodne projekte na Fakultetu političkih znanosti. Benčić se u politici okušala i kao kandidatkinja na europskim izborima, no tada je osvojila samo 790 glasova, međutim, i bez toga, javnosti je poznata kao aktivistkinja Centra za mirovne studije. Riječ je o nevladinoj organizaciji koja je hrvatske policajce optužila za nasilje nad migrantima, i to nakon što im je Ministarstvo unutarnjih poslova omogućilo ulazak u prihvatilišta za tražitelje azila u Zagrebu i Kutini.
Uz to, Benčić je aktivistkinja i u Kući za ljudska prava te je navedena kao jedna od osnivačica Zaklade Solidarna, na čije je prikupljanje donacija u sklopu Fonda “Spasi me” došao i premijer Plenković. Nerijetko Benčić sudjeluje i na Gongovim tribinama kao moderatorica koja surađuje i s njihovim predstavnicima. Saborskih klupa domogla se i nesuđena predsjednica Katarina Peović, ali i bivši SDP-ovac Bojan Glavašević, a Možemo! u sabornicu dovodi i poznatog glumca Vilija Matulu te profesora Damira Bakića sa zagrebačkog Prirodoslovno-matematičkog fakulteta koji je bio protukandidat Damiru Borasu na posljednjim izborima za rektora.
Rušenje Bandića
No, daleko je najzanimljivija pojava Tomašević, koji je otvoreno priznao da se namjerava kandidirati za zagrebačkog gradonačelnika, i to nakon što je na njegovu inicijativu srušen Bandićev generalni urbanistički plan. “Bitka je dobivena, ali rat i dalje traje”, izjavio je tom prigodom Tomašević, koji Bandića smatra mačkom s devet života. Unatoč tome, neosporno je da Bandić nikada nije bio slabiji, oko njega se nakupilo mnogo afera, oporba u Skupštini mu je prilično snažna, a osim toga, Tomašević je na noge uspio dići Zagrepčane koji su nekoliko puta prosvjedovali protiv Bandića, pa čak i u doba koronakrize, kada su bunt pokazali lupajući loncima s balkona.
Zagrebački potres dodatno je poljuljao ionako klimavu poziciju šefa metropole, kojemu bi račune do kraja mogao pomrsiti domaći dečko. Tomašević je, naime, rođen u Zagrebu 1982. godine, djetinjstvo je proveo u Zapruđu, nakon čega se obitelj preselila u Zaprešić, da bi se on sam s napunjenih dvadeset godina vratio u rodni grad i živio u različitim kvartovima, od Trnja pa sve do Trešnjevke. U osnovnoj je školi Tomašević dobio nadimak Senf pa ga tako i danas zovu prijatelji s kojima je pohađao zagrebačku Sedmu gimnaziju, nakon koje je upisao Pravni fakultet.
Drukčiji od oca
Međutim, na trećoj godini odustaje od prava i upisuje Fakultet političkih znanosti s kojeg pomoću stipendije odlazi na britansko Sveučilište u Cambridgeu, gdje je 2013. magistrirao u području okoliša, društva i razvoja. Nakon studija Tomašević se opet vraća u Zagreb, u kojem nastavlja s aktivističkim angažmanom s kojim je startao kao šesnaestogodišnjak. Tada se, naime, priključio Zelenoj akciji.
Prvi ozbiljniji angažman u tom pogledu bila je bora protiv uništenja tvornice Kamensko, u biografiji ističe i da je pomogao stanarima nakon urušenja Kupske ulice, a osim toga, navodi i da se borio protiv izgradnje spalionice otpada u Resniku. Aktivističku narav pokazao je i kada se odupro privatizaciji zagrebačke Čistoće, no daleko najsnažniji angažman bio je onaj koji je poveo za očuvanje Varšavske ulice, boreći se protiv Horvatinčićeva centra na Cvjetnom trgu.
Tomašević je u to doba kao predsjednik Zelene akcije bio jedan od predvodnika prosvjeda, a u međuvremenu se odlučio i na politički angažman, i to kao lider zeleno-lijeve koalicije, što je vjerojatno izazvalo veliko čuđenje u njegovoj obitelji s obzirom na to da je njegov otac Smiljan Tomašević bivši pravaš te aktivni član Projekta domovine, stranke koja je nastala kao politički projekt udruge “U ime obitelji”, čija je šefica Željka Markić. Otac Tomašević je dragovoljac Domovinskog rata, ali i član vodstva Udruge dragovoljaca u Zaprešiću, no premda na prvu nemaju dodirnih točaka, očito je da aktivizam povezuje ovog netipičnog oca i sina kojemu je krajnji cilj srušiti Milana Bandića.
Teorije zavjere
Koliko god je u strahu od mladog konkurenta, toliko je Bandić razočaran Plenkovićem. Prema riječima njegovih suradnika, zagrebački gradonačelnik smatra da ga je predsjednik HDZ-a iznevjerio i ostavio na cjedilu, prepuštajući ga na milost i nemilost aktivistima iza kojih navodno stoji Soros, koji je navodno čak i financirao prosvjede vođene protiv gradonačelnika.
Te Bandićeve teze koje se doimaju kao teorije zavjere jasno ukazuju na to da mu posljednjih mjeseci nije lako, pozicija mu je počela slabjeti nakon predsjedničkih izbora na kojima je podupirao Kolindu Grabar-Kitarović, a ovi parlamentarni izbori doveli su do toga da je ostao bez svojih prepoznatljivih žetončića, čime je njihov utjecaj do kraja marginaliziran. Plenković ga više ne treba, u zagrebačkom HDZ-u uskoro počinju ozbiljne čistke, ali i pripreme za lokalne izbore na kojima će se vladajuća stranka nastojati nametnuti sa svojim kandidatom, i to ovaj put s kandidatom koji bi mogao imati potencijala, a tu je i Tomašević kojemu je ulazak u sabornicu omogućio da se dodatno profilira i popularizira.
Konkurencija za Bandića nikada nije bila žešća, nadu ulijeva tek debakl SDP-a koji, za razliku od njega, ipak još ima prostora za oporavak, no kada god govorimo o Bandiću, ne smijemo zaboraviti da govorimo o političkom lukavcu i kalkulantu koji je naučio preživjeti u političkoj areni. Međutim, ako je vjerovati njegovim suradnicima, on zaista za to ima sve manje volje, pa bi uskoro mogao otići ne samo u mirovinu nego i u svoju rodnu Hercegovinu u kojoj ga čeka uređena kuća, ali i prijatelji koji ga uvijek rado dočekuju. Ondje bi Bandić, po uzoru na mnoge druge, mogao dočekati i epilog pravosudnih postupaka, a neovisno o tome kako će oni završiti, Hercegovina se doima kao sigurna solucija.
