Često se u našem javnom prostoru, a pogotovo na društvenim mrežama, čuje teza da je hrvatski narod glup zbog toga što izabire godinama dvije opcije koje su Hrvatsku opljačkale i dovele na rub siromaštva.
Doista, Hrvatska je jedina postkomunistička zemlja koja od ulaska u višestranačje nije promijenila dvije opcije koje se godinama izmjenjuju na vlasti. Hrvatska je također na dnu Europe po kupovnoj moći. Međutim, činjenica je da glasači naše dvije velike stranke nisu uopće glupi nego pragmatični.
Veliki broj ili financijski ovisi o ovim političkim opcijama ili su dobili neke privilegije,posao… Ta pragmatičnost je logična, možda i nemoralna, ali nije li svaki nas loš izbor potkrijepljen vlastitim opravdanjem.
Milijun puta sam svoje pušenje opravdao time što mi cigareta smiruje živce. Izbor uvijek donosi rizik pogreške; da nema izbora ne bi mogli pogriješiti. Povijest je puna loših izbora, nije li okupljena svjetina izabrala Barabu, a ne Isusa.
Slobodu izbora koju smo dobili izlaskom iz komunističkog sustava shvatili smo previše olako, mislili smo da će nam ta sloboda odmah donijeti blagostanje. Izraelci su nakon izlaska žalili za egipatskim ropstvom jer to ropstvo, koliko god bilo loše, daje određenu sigurnost, a sloboda je uvijek rizik i ulazak u nešto nepoznato. Ono što je ipak ključno u cijeloj priči jest da defetizam i malodušje odgovaraju onima koji se izmjenjuju na vlasti.
Njihovi birači nisu malodušni, oni izlaze jer im je dobro. Nema slađe riječi za političku elitu na vlasti od one” svi su oni isti”! Nema milozvučnije rečenice za njih od one “ništa se ne može promijeniti”. Promjena, naravno, počinje u srcu i nije usko vezena s politikom već sa stavom da nade uvijek ima, iako se ona činila tako daleka kao Izraelcima obećana zemlja. Oni su ipak ušli u nju. Mi još čekamo.
Autor: Marko Sladoljev
