U četvrtak se na glavnom gradskom trgu organizira skup potpore trudnici Mireli Čavajdi kojoj su četiri bolnice odbile napraviti pobačaj. Skup potpore pod nazivom ‘Dosta’, želi ukazati na kršenje zakona i uskraćivanje zdravstvenog prava ženama.
O aktualnoj smo temi razgovarali sa saborskom zastupnicom Ankom Mrak Taritaš koja nam je rekla kako i sama planira nazočiti skupu i dati potporu jer je i sama već nekoliko puta upozoravala na problem priziva savjesti.
“Nalazimo se na točki prekretnice u kojoj se moramo odlučiti u kojem ćemo smjeru ići dalje. Svatko ima pravo na svoj izbor u životu, na način življenja i na odluke u životu, ali nitko nema pravo nametati svoj izbor drugima i nametati da jedino i isključivo njegovo dobro, a da je sve drugo krivo i apsolutno točno”, pojašnjava predsjednica Glasa.
Smatra kako odluka mora biti isključivo ženina, odnosno obitelji koja se nalazi u situaciji da mora odlučiti.
“Pravo za ovu nesretnu ženu koja ima tu trudnoću i priču koja je zaista zastrašujuća i koja deprimira sve nas, odluka mora biti na njoj. Ne može sustav odlučiti hoće li ona pobaciti, to je civilizacijsko pitanje. Ako netko ima odluku da ne želi ići doktoru, to je njegova odluka. Ako se utvrdi da plod ima male šanse za preživjeti, ali ga žena svejedno odluči roditi, to je opet nejna odluka, odluka obitelji”, smatra Mrak Taritaš.
Dva dana nakon skupa potpore Mireli Čavajda, održat će se Hod za život u Zagrebu. Saborska zastupnica ističe da nema ništa protv nečije odluke, ali ima protiv toga da se ta odluka nameće drugima.
“Hod za život, molitveni skupovi ispred bolnica, taj način stigmatizira žene koje odluče prekinuti svoju trudnoću do 10. tjedna, a to treba biti pravo na izbor. Nije problem ni naše zakonodavstvo, problem su oni koji ga provode, ministar koji kaže ‘Da se meni obratila moglo bi biti nešto drugačije.’ Problem je i da su u bolnici svi liječnici na prizivu savjesti. To nije svjetonazorsko pitanje već civilizacijsko”, kaže Mrak Taritaš i dodaje:
“Zamislite tu tugu, tu nemoć i tu jad žene koja nosi dijete koja nema šanse za život, umjesto da joj pomognemo mi ju u javnom prostoru prozivamo i stigmatiziramo”.
