Ivan Vilibor Sinčić je na svojoj službenoj Facebook stranici objavio “romantičnu” povijest Živog zida, ali neki podaci baš i nisu točni.
“Kada smo 2011. pokrenuli prosvjede i izvukli 10.000 ljudi, mislio sam da je to najveće što smo napravili. Onda smo osnovali stranku. Prošli stotine deložacija, desetine uhićenja, kazni, ovrha, blokada.
Jeli kruh i margarin da bi tiskali knjige. Radili skupove po trgovima i kafićima, jer za najam prostora nismo imali novaca. Izlazili na izbore i dobivali ništa. Trpili ismijavanja, vrijeđanja, ponižavanja; godinama.
Onda je došla kampanja 2014. Mislim da nisam nikad vidio da senekoga toliko omalovažava kao mene tada. Na sučeljavanja sam, kao klinac od 24 godine, sa tadašnjim predsjednikom i sadašnjom predsjednicom išao uglavnom gladan. Jer nismo imali novac. Potpise smo skupljali smrzavajući se, gladni, ali srcem i vjerom, na kutijama od banana. Kada smo u DIP-u predavali potpise, jedan je novinar drugome rekao: “Jel se to oni šale?”
U kampanju smo ušli sa 5.000 kn, drugi sa milijunima. Nisam imao odijelo, ni cipele, ni kaput. Nisam imao PR stručnjake, ni savjetnike. Nismo imali jumbo plakate ni radio reklame. Dobili smo 17% glasova. Svaki je vrijedio ko milijun.
Nitko nije vjerovao da ćemo uspjeti, ali mi smo znali. Zato je to najveće što smo napravili.
Pa je došla kampanja 2015. Nisu nas zvali na sučeljavanja, jer nisu vjerovali da ćemo preći prag. Ali jesmo, usprkos svima. Ušao sam u Sabor sam i to je bilo najteže vrijeme koje pamtim. Nisam imao klub, nisam imao kamo iz sabornice. Sjedio sam tamo od 9 ujutro, često do ponoći, da bih rekao jednu rečenicu. Sa 25 godina bio ustaša, četnik, iako FER-ovac potkapacitirati imbecil, klošar, neobrazovan majmun, falsifikator, lopov..
Rušili su nas ljudi koji su u stranku ušli tri mjeseca ranije. Mediji su im davali svu moguću podršku. U toj sam katarzi izgubio prijatelja. Nadam se prvi i zadnji put.
Pa je došla kampanja 2016. I dobio sam suborce.
Iako nisam uzeo nikad ni jednu kunu povlastica i beneficija, davao dio plaće, plaćao drugima stanarine, najčešće sam prozivan zastupnik u Saboru.
Evo nas u 2019. Danas smo druga stranka i tek smo na početku. Mi nemamo medije, mi nemamo analitičare, mi imamo samo jedni druge.
Tek smo na početku. Jer ono što nas čeka nije najveće, to je sve. Put je težak, mnogima predugačak i pretrnovit. Kažu neki da je nemoguće. Mi znamo da nije. Jer sve se ne može, dok se ne napravi.
Živimo za dan pobjede, živimo za jedan cilj; slom sustava i pobjeda pravde. I spremni smo na sve, zaista smo spremni na sve. Ne bole me više udarci, medijski natpisi, podmetanja; sve smo to već toliko puta preživjeli.
Budite hrabri, budite strpljivi, imajte vjere i vidimo se na cilju. Rijetki stignu, ali nagrada je neprocjenjiva. Vidjeti sustav slomljen, to se ne može kupiti novcem.
Može se. A može se, jer se mora. Idemo napraviti čudo.”
Treba podsjetiti da je Sinčić potrošio “malo” više od 5 tisuća kuna za svoju predsjedničku kampanju. Točnije, potrošio je 92.627 kuna. Također, nije osvojio baš 17 posto glasova, već 16,42 posto.
