Zagreb je možda ranjen, ali njegovi građani definitivno nisu potonuli duhom. Štoviše, sada su možda baš angažiraniji nego ikad, složniji nego ikad i puni podrške jedni prema drugima.
U posljednje se vrijeme češće nego prije na društvenim mrežama zna naići na lijepe riječi kojima građani iskazuju ljubav prema svom granu, bilo daje to kroz pjesme ili osobne priče.
Jednu je takvu priču podijelila i Zagrepčanka na svom Facebook profilu. Ona je opisala svoje sjećanje na ‘njen dragi’ Markuševac. Njezinu objavu prenosimo u cjelosti:
“MOJ SMARAGD ZAGREBA
Sjećanje je vrijedan list našeg života. Sve tako dugo dok ona u nama žive, knjiga života je živa,a njeni akteri svirači orkestra jedne melodije po kojoj se gibamo u njenom ritmu.
Sjećanje na dragi Markuševec nekada, a poznajem ga u svim fazama razvoja – gotovo kao svoju ulicu rođenja. Upravo je mjesto pod Medvednicom danas lijep, izgrađen, pitom gradić!
Otkrih ga u potrebi.
Bilo je to davno, neko vrijeme, kada se u Zagrebu i šire nije mogla kupiti teletina.
Ona nije bila hir prehrane u mojoj obitelji, već potreba jer je jedan član obitelji smio jesti samo teletinu.
Netko nam reče da u Markuševcu postoji mesnica koja prodaje teletinu i da je ima stalno.
Bio je petak, škola ujutro, popodne svi u auto i put Markuševca. Na Trgu Sv. Šimuna-mesnica – kao iz snova, puna predivnog mesa, teletine u izobilju. U nevjerici pitamo hoće li i dalje tako biti, a dragi, kasnije i dobar prijatelj- gospon Štef, veli: “je dok bum delal kak se šika bu sega , samo dojdite…”
Svake subote, a prije, dok su djeca bila mala išli smo petkom popodne.
Nije teletina bila više razlogom.
Preko puta mesnice – mala zelena bajka, na mjestu gdje je danas prelijepi caffe bar RONDO!
Vlasnici današnjeg Ronda, imali su svoj MRZLJAK – prostor , zelene doline, kroz koju je tekao potok, plivale pastrve, po zelenoj oazi šetala se srnica – pravi BAMBI- bili su jednostavni, mali drveni stolići, sjedili na panjevima nekih starih debla, a djeca trče, gledaju , raduju se , hrane srnicu, gledaji ribice… puno dječice, druže se, pričaju, raduju se… mi odrasli odmaramo gledajući radost.
Tada se “morao” pojesti i i pravi roštilj i tako sretni vratili se kući, spemajući svoje meso u škrinju.
Išlo se po meso i dulje od 35 godina u naš dragi Markuševec, no i on se mijenjao.Sada više nije potrebno ići u Trnavu jer i na Dolcu te vrijedne ruke spremaju svoje delicije…
Markuševec je danas, kao što rekoh, divno mjesto sa svim popratnim sadržajima urbanog čovjeka, no zadržao je onaj stari duh življenja. Makar su fasade kuća puno ljepše i urbanije nego prije.
Iznad Ronda nalazi se prelijepa crkva Sv.Šimuna i Tadeja, sa brižno njegovanim eksterijerom.
Sjedeći na terasi Ronda, pogled luta na Sljemenske brege, na ogromnu lipu, i pijući kavicu na tom divnom mjestu, naužili smo se svježeg zraka, a sa žiteljima postali prijatelji.
Taj, moj podsljemenski smaragd, krije prelijepe uspomene i tako je Gorsko jezero u Markuševačkoj Trnavi i moje ogledalo u kojem vidim svu, baš svu, radost moje drage obitelji!”
