Zagrepčanin opisao svoju borbu s ovisnošću: ‘Ni ne okreneš se, a heroin te već kontrolira. Ako ne nađeš smisao, past ćeš kad-tad’

Photo: Pixabay

Borba s ovisnošću i dalje je tabu tema u Hrvatskoj, a Zagrepčanin Mario Plazibat odlučio je ispričati svoj put od izlječenja, koji je bio dug i težak. Mario danas radi u Humanitarnoj organizaciji – zajednici Susret te nastoji pomoći drugima koji se bore s istim problemom kao i njihovim bližnjima. Ovaj hrabri mladić, u razgovoru za HRT opisao je svoje iskustvo.

Iz njegove perspektive, ovisnost se najčešće povezuje s lošim obiteljskim prilikama, nedostatkom ljubavi i siromaštvom, no tvrdi da su brojni i oni koji potječu iz prosječnih i čestitih obitelji. Upravo je i on sam dobivao svu pažnju najmilijih, no zbog kompleksa manje vrijednosti počeo je eksperimentirati lakšim drogama, marihuanom.

“Počeo sam u osnovnoj školi jako puno mucati, imao sam debele naočale, bio sam debeljuškast. Jednostavno sam imao komplekse. Priklonio sam se dečkima koji su se bavili sitnim krađama, markiranjima, eksperimentiranju s alkoholom. Osjećao sam se super, odgovaralo mi je to društvo, osjećao sam se kao da pripadam tom društvu. I onda je tu krenulo”, objašnjava Mario.

S vremenom je počeo odlaziti na tehno partyje gdje je probao ecstasy i LSD, što mu je dalo samoopouzdanje u tom trenutku. Nakon nekog vremena, prešao je na ono najgore, heroin.

“Sve dok jednom nije bilo psihoaktivnih tvari koje smo mi tražili i jedan dečko mi je rekao da ima heroin. Rekao sam, pa što sad, nije bilo ničega, dobro hajde heroin. Od povremenog uzimanja heroina je došlo do svakodnevnog uzimanja heroina. To je sredstvo kada se i ne okreneš, već kontrolira tebe. I nađeš se u krugu ovisnika”, ističe.


Svoju ovisnost dobro je skrivao, te tvrdi da je i radio, imao djevojke, no svakodnevni prioritet mu je bila nabava droge. Ono zbog čega najviše žali jest to što je povrijedio one koji ga najviše vole, svoju obitelj. U nekom trenutku, počeo je i preprodavati drogu, te dodaje kako je u tim danima puno ljudi i navukao. Na liječenje je išao mnogo puta, no uvijek je znao da će nastaviti istim putem čim izađe iz bolnice.

Ipak, pomoć je odlučio zaista potražiti u Domu za ovisnike zajednice Susret, gdje je s vremenom uspio pronaći pravi put.

“Najteža je psihička kriza, i to treba napraviti. Izađeš van i onda kreće prava borba i treba pronaći smisao. Ako ne nađeš smisao – past ćeš kad-tad“, poručio je Mario.

Ono najljepše u cijeloj priči jest činjenica da je Mario i pronašao ljubav svog života te dobio i dijete, koje mu je danas sve u životu.

“Upoznao sam osjećaj koji je iznad svega. Bio sam jako sebičan u životu i nikad nisam mogao zamisliti da bih ja mogao dati život za nekoga. Onda dobiješ neku emociju da bi dao život za nekoga, za to dijete koje ovisi o tebi, koje je zapravo tvoja preslika, dio tebe i znaš da sve što si prošao u životu da je zbog toga vrijedilo. Da je to nagrada za sav trud koji sam uložio u sebe, što nisam odustao u nekim trenucima kad bi mnogi odustali. Borio sam se rukama i nogama da zadržim taj osjećaj. To je moj smisao, danas mi je smisao to dijete“, zaključio je.

Komentari

loading...