Na muci se poznaju junaci, a nažalost, muka je bila jednom mladiću koji se u ponedjeljak ujutro vozio tramvajem brojem pet sa zapada prema centru grada.
Mladiću je pozlilo te je pao na Zagrepčanku koja nam je ispričala da nije mogla otvoriti prostor da pusti zrak u tramvaju u kojemu je bio čovjek na čovjeku. Istovremeno, brojni ljudi sa, kako kaže čitateljica, slušalicama u ušima, nisu reagirali na njene pozive da se maknu i pustu mladića da sjedne.
“Ne daj Bože da ti se nešto dogodi u tramvaju, prvo nema šanse da te čuje vozač, da reagira, da otvori vrata, drugo rijetko tko će ti pomoći. Ovo je pošast s tim slušalicama i mobitelima. Ljudi gledaju samo svoja posla. Ajde, ovog puta našao se jedan čovjek uz mene koji se derao, micao ljudi fizički i napravio prolaz za ovog mladića koji je na sljedećoj stanici sišao van na zrak”, ispričala je naša čitateljica.
Stoga smo u našoj Facebook anketi pitali čitatelje portala Zagreb.info: “Jesu li ljudi spremni pomoći kada vide neznanca u nevolji?”.
Nisu baš svi amerikanizirani
Dio naših čitatelja odgovorio je pozitivno.
‘Smrtni grijesi’ koje Zagrepčani ne mogu oprostiti: ‘Toga prije nije bilo, svake godine je sve gore’
“Jesu. Nisu se baš svi amerikanizirali”, “Da. Osvjedočila se puno puta”, “Ja sam uvijek spremna pomoći”, neki su od komentara.
Jedna je čitateljica rekla da je uvijek spremna uskočiti u pomoć.
“Ja sigurno hoću, ali sve ovisi o ljudima i kućnom odgoju. Empatija na tuđu nesreću i neimaštinu nije nasljedna, već dio kućnog odgoja. Nažalost, empatije je sve manje, a zlih spodoba sve više. Ljudi bježe od onih koji su zapušteni i ne mirišu lijepo, druge boje kože, svjetonazora, nacionalnosti. Pomoći im sigurno neće okrenu li glavu ili nabiju nos u mobitel. Prije će pomoći životinji , nego ljudskom stvorenju. Žalosna istina i jeziva stvarnost, a mediji to još nemilosrdno podgrijavaju. Čast iznimkama”, smatra.
Jedna čitateljica ipak ima pozitivnija iskustva. “Ja mislim da je jako mali broj ljudi koji ne žele pomoći. Ja sam do sad nailazila na puno divnih ljudi koji su mi pomogli. Kako kod nas tako i u Njemačkoj i Austriji”, tvrdi, a nije sama u tom razmišljanju.
“Ima naravno izuzetaka, kao i u žitu kukolja, ali mislim da, polazim od sebe, nismo još toliko potonuli. Ima ljudi koji hoće i koji pomognu”, uvjerena je jedna žena.
”Čudno me gledaju”
“Pomažem i ljudima i životinjama u nevolji, ali primijećujem da me mnogi čudno gledaju”, otkrio nam je jedan komentator.
Neki misle da je u pitanju i generacijska razlika. “Mislim da starija generacija da. Veći postotak mlađih manje su spremni za pomoći, nemaju taj odgoj”, smatra jedna naša čitateljica.
‘Prošla su ta vremena’
S druge strane, nemali broj ljudi nije previše optimističan.
Traži se plavuša iz devetke: Javila nam se Zagrepčanka i ispričala što je djevojka napravila
“Na žalost ne, vrlo rijetko”, “Sve manje, nažalost”, “Baš i ne, nažalost”, neki su od komentara.
Jedna čitateljica ističe da je teško shvatiti i kome je potrebna pomoć. “Nažalost, više ne raspoznajete tko je zaista u nevolji. Pun je grad prevaranata, a inače sam humano osviještena”, upozorila je.
Vjera u dobro u ljudima
Još neki od naših ispitanika nisu uvjerene u dobrobit ljudi.
“Prošla su ta vremena. Danas se više ni na ‘prijatelja’ ne možeš osloniti”, “Nažalost, svjedočim da će prije snimati mobitelima i smijati se kao hijene. To čovjek nije, čast iznimkama”, neki su od komentara koje smo zaprimili.
Jedna čitateljica je podijelila i svoja vlastita loša iskustva.
“Ne, prave se kao da ne vide, ili ako vide samo se okrenu i odu. Uvjerila sam se par puta kad je trebala drugima pomoć. A takvi koji drugima ne pomažu za mene su dno dna. I uvijek takvi kad njima treba pomoći, lupaju na hitnoj i pregazili bi sve da oni dođu prvi”, ustvrdila je.
Zanimljivu je situaciju opisala Zagrepčanka. “Najtužnije od svega je da će ti manje ljudi pomoći gdje ih ima više nego gdje ih ima manje. Primjerice, srušiš se u nesvijest na Glavnom kolodvoru i ne znam tko će ti uopće prići, a ima ljudi kao u priči. A da se srušiš u nekoj kvartovskoj ulici, tamo će ti puno prije pomoći”, smatra.
Neki nisu sigurni mogu li računati na svoje bližnje, a kamoli na nepoznate ljude. “Vrlo malo njih. Došla su vremena da bi te prijatelji utopili”, zaključila je jedna naša čitateljica.
