(VIDEO) LIJEČILA JE VOJNIKE, A ONDA JE SAMA OBOLJELA: ‘U momentu niste sigurni jeste li psihički bolesnik ili vas doista boli’

Život piše nevjerovane priče, baš takva je i ona Mirjane Lovrenčić iz Jastrebarskog. Ova umirovljena medicinska sestra liječila je vojnike tijekom rata i to s osmijehom na licu. Iako obožava svoj posao, ispod njezina osmijeha krije se velika bol. Naime, Mirjana pati od kronično bolnog poremećaja zbog kojeg je cijelo tijelo boli svaki dan, sat, pa i minutu i ne prestaje, a s nama je podijelila svoju životnu priču.

Svi ponekad pokleknemo zbog bolova u tijelu, ali živjeti s konstantnom boli danima, mjesecima pa čak i godinama nije lako. Borba je to s kojom se umirovljena medicinska sestra Mirjana Lovrenčić bori od kad zna za sebe. Naime, ova hrabra žena boluje od fibromialgije, odnosno kronično bolnog poremećaja .

“Moje tegobe počinju s mojim rođenjem. Fibromialgija je meni sekundarna bolest, tako da ja nisam sigurna kad su moje tegobe krenule u drugom smjeru, a da uzročnik nije bila kralježnica, ali traje godinama, mogu reći i desetljećima”, kaže Mirjana.

“Išla sam na fizikalne terapije još kao beba pa kasnije i tijekom života. Moja druga kuća je fizikalna terapija jer sam rođena sa skraćenim mišićem na vratu”, nastavlja.

I dok je ova 51-godišnja medicinska sestra liječila  u vojsci i drugima bila ruka utjehe i nade, sebi nikako nije mogla pomoći.

“U momentu kad niste sigurni jeste li psihički bolesnik ili vas doista boli jer ne možete vjerovati da je moguće da vas nešto toliko boli da vas onemogućava da normalno živite, da normalno komunicirate  Imate dana kad potonete psihički jer ste ludi od bolova radi kojih ne spavate. Meni je najgore kad ja dođem doktoru, a on mene pita ‘Kako sam’, pa kad ja moram iznijeti da me boli svugdje, osjećam se kao da imam 100 godina, a vjerujete – moj duh je dvadesetogodišnjakinje”, kaže optimistična Mirjana.

Tek s 40 godina Mirjana je dobila dijagnozu fibromialgije, a do tad je, priznala je, prolazila kroz nezamislive bolove. Znala je da joj tijelo šalje signale da nije dobro, tražila je pomoć, ali rješenja nije bilo. U nekim trenutcima, kaže, mislila je čak da si umišlja i da je nemoguće da je toliko boli, a onda jednog dana više nije mogla stajati na nogama

“Bila sam jako teško pokretna. Poslije toga sam i smršavila nisam mogla jesti od silnih bolova i straha što se to sa mnom događa zbog čega ja ne mogu hodati”, kaže.

Zbog bolova uz Mirjanu patila je i njezina obitelj. Teško se otvarala drugima jer je znala da ljudi neće razumjeti kroz što prolazi. Strah je preuzeo njezine misli, ali ova hrabra žena nije dopustila da on nadvlada. Zračila je empatijom i vedrinom i vjerovala je da će biti bolje.

“Normalno da se bojite jer to nije bol koja je danas, koja je jučer, prekjučer i da računate da će sutra proći to je bol koja je trajala godinama”, kaže Mirjana.

Zbog posla, ali i obitelji nije si smjela dopustiti da je bol nadjača fizički, ali i psihički. Zato je potražila stučnu pomoć, ali i uvijek se nastoji smijati i tako prikriti pred drugima svoje bolove.

“Ja sam inače po prirodi jako vesela i uvijek sam se trudila da nitko ne primijeti te moje bolove koji su bili strašni i bili su u kontinuitetu i to je ono što je najtragičnije. Vi nemate u danu ili u noći vrijeme kad ste mirni. Onemogućen vam je san. Vi normalno ne spavate i nakon nekog vremena vi niste više svoji, ne odmorite se”, tvrdi Mirjana koja svojom pozitivnošću dokazuje kako ništa nije nemoguće i da život može biti lijep ako ga takvim osjetimo i vidimo.

“Uvijek nađem sreću i zadovoljstvo u malim stvarima. Od tih malih stvari zapravo najveće stvari su moja djeca. Imam dvije kćerkice i one su moja motivacija za život, za rad, za sreću, za sve što radim i za što živim. Voljela sam i svoj posao koji me motivirao jer silno volim ljude i volim pomoći. Volim svoje znanje prenijeti drugima, volim pomoći. Volim da su svi ljudi oko mene sretni i zdravi to mi je motivacija u životu i te dvije stvari su mi najbitnije u životu”, kaže.

Zbog svega što je prošla Mirjana se prestala brinuti o onom što može proći po zlu već je uzbuđena zbog svega što može završiti dobro. “Tajna uspjeha je u samom čovjeku. Htjeti i željeti, a onda se i može”, zaključuje ova inspirativna žena.

Komentari