VELJAČA PONOVNO GOLICA JAVNOST: Što sam zaista željela reći Aci? Evo odgovora

FOTO: Instagram/Jelena Veljača

U svojoj posljednjoj kolumni Jelena Veljača osvrnula se na prošlotjedno gostovanje u emisiji Nedjeljom u 2, čiji je urednik i voditelj Aleksandar Stanković. Dijelove kolumne u cijelosti prenosimo:

“Pa se tako čak i gospodin Stanković na samom početku emisije u kojoj sam gostovala prošli tjedan obratio javnosti s disclaimerom: znam da ste navikli ovdje preko puta mene gledati političare (u prijevodu poruke – važne ljude), ali, evo… Nastavak priče znate, i čini mi se da je medijski prostor dovoljno interpretacija iste dobio. Reći ću samo da su mi trebale tri rakije i tri sata poslije emisije da uopće progovorim, ne o temi, nego bilo o čemu.

Nije Acin pristup temi u stilu “ok je to kaj vi curke radite, al’ ipak trebam poligon da budem superioran jer su me prošli put napali da sam ti podilazio i da si u emisiji bila bez razloga” (valjda ti kao novinar trebaš znati razlog zašto nekoga zoveš u emisiju), isključivi krivac za to: trema je prisutna uvijek, osjećaj srama jer si svjesno odabrala povrijediti svoju intimu rjeđe, ali u dovoljno čestim intervalima, a određene reakcije koje su slijedile toliko su mjestimično bolne da to jedino mogu usporediti s onim situacijama koje su poznate svim mamama ovog svijeta.

Tamo na nekom igralištu uvijek postoji jedan neodgojeni klinac koji pogodi loptom u glavu vaše dijete, gurne ga s klackalice, ili joj kaže da je ružna. I onda ti zaurlaš, uđeš u full on mama pantera mode, njegova pak mama makne pogled s mobitela, ispljune žvaku u boji i kaže: – Joj, daj molim te, čilaj, ono, to su djeca, i onak, nek’ se tvoja cvilidreta sama izbori za sebe! Onda održiš propagandni govor, svi onak’ lagano šute, oni koji se slažu pakiraju stvari u kolica i idu oni, vrijeme je za kupanje, oni koji se ne slažu pale pljuge i prepričavaju tračeve, s blagim podsmijehom jer su te upamtili još iz doba kad si zamolila da ti klincu ne nude smoki u obliku infantilnih dinosaurusa u pješčaniku, očevi naruče još jedno pivo i izgovore “tko to servisira, prijatelju, jadan on, to treba tuć, ne dat plakat”, pa se pokupiš i iako negdje oko pupka znaš da si poslala pravu poruku svom djetetu, istovremeno se osjećaš krivom što si išta rekla.

To što si proglašena ludom pomalo penetrira u tvoju svijest kao ozbiljna dilema, a iznad svega, kad dijete zaspe, a prijateljica (ili NGO scena) te utješi, zapitaš se, iako znaš da si u pravu, ne samo jesi li uopće imala pravo biti glasna, nego – je li bilo vrijedno toga? Dala si dio svojih emocija, sadržaja, misli, energije, nekim nepoznatim i ne uvijek dobronamjernim ljudima na prosudbu. Ali evo odgovora. Odgovornost oko njihovih postupaka i izjava je samo njihova. A to je, ukratko, i ono što sam pokušala reći Aci.”


Komentari