Majka 11-godišnjeg Petra Bedića, koji je 22. siječnja preminuo nakon borbe s aplastičnom anemijom, ispričala je za Index kakvu je moru njen sin proživljavao na liječenju na Rebru.
Prema njenin riječima, dječak si je na odjelu čupao nokte od bolova, bio je izoliran u maloj sobi, nije ga obilazila vizita, medicinske sestre su ga ponižavale, a liječnik se derao na njega. U intenzivnoj, u zadnjim tjednima kad je Petar bio u polusvjesnom stanju, intubiran i vezanih ruku, majka ga je u kratkim posjetima (jer nije smjela biti s njim) na krevetu nalazila ispovraćanog, jednom sa špricom u ruci.
“Da smo mi znali i 10 posto ovog kako su vodili liječenje našeg sina i ophodili se prema njemu, kao i da smo znali za neodgovornost vodećeg i jedinog liječnika koji je vodio njegovo liječenje, ne bismo krenuli ovim putem liječenja koje je naše dijete odvelo u smrt, a da ne govorimo o preteškoj patnji koju je dijete prošlo u 21. stoljeću”, rekla je Mihaela Bedić.
Hitna ga je u pratnji majke 28. listopada 2017. dovezla iz Čakovca u Zagreb, na Zavod za hematologiju i onkologiju Klaićeve bolnice, nakon što su nalazima utvrđene niske vrijednosti eritrocita, leukocita i trombocita. Neko vrijeme je boravio u bolnici, a potom je dolazio u njihovu dnevnu bolnicu. Majka za Zavod ima samo riječi hvale.
“Više nije bilo nikakvih opcija od strane liječnika Klaićeve, već transplantacija koštane srži nakon koje će naš dječak biti zdrav. Sjećam se riječi docentice kad joj je Petar izrazio svoj strah od transplantacije, rekla mu je: ‘Nemaš se čega bojati. Bit ćeš oko mjesec dana u bolnici, mama će biti s tobom i nakon toga ćeš biti potpuno zdrav, bez ijednog lijeka”’, prepričava majka Mihaela.
Za transplantaciju je bio zadužen tim s Rebra, a 30. srpnja 2018. Petar je s majkom zaprimljen u sterilnu jedinicu, gdje će primiti kemoterapiju i novu srž, i tada je bio u odličnoj kondiciji i prethodno provjerenih svih nalaza, tvrdi majka. Početkom kolovoza 2018. Petru je transplantirana koštana srž, ali mu je već u tim danima otkrivena opasna bolnička bakterija, što im se isprva tajilo.
“U sterilnoj jedinici Petra je vodio tim za odrasle – zaista stručan i korektan tim, no kasnije sam saznala da su oni tim za odrasle. Njegov glavni liječnik je dolazio dnevno na 5 minuta najviše, nekad ni pogledavši Petra, jer to su sve činili i vodili brigu stručnjaci tima za odrasle, kao i medicinsko osoblje koje je bilo korektno prema Petru i meni iako smo prolazili zaista teške dane”, rekla je Mihaela.
Pakao je počeo kada je Petrov doktor rekao da Petar mora na odjel hematoonkologije gdje je proveo 4 tjedna.
“Petar je uslijed komplikacija imao užasne grčeve, bolove, proljev, povraćanja, temperaturu. Prijavljivala bih sestrama, ali one su se žalile što stalno zovem zvonom (na hodnik nisam smjela, a drugačije nisam mogla prijaviti da mi dijete nije dobro). Sestre su pred Petrom negodovale zašto ima toliko terapije, da mu ne stignu sve davati, neka si nas Petrov liječnik uzme gore na intenzivnu, što Petar glumi da nije dobro, da nek više se oporavi i izađe van bolnice. Petar je od bolova trgao nokte, a one nisu dale lijek. Na odjelu je liječnik samo do 15 h, a dežurni je rijetko bio s odjela, a i općenito se nitko nije htio miješati u transplantirane. O svemu sam obavještavala Petrovog liječnika i vapila za pomoć”, rekla je Mihaela Bedić.
Od zanemarivanja simptoma i zabrane da Petar išta pije i jede, dječak je, navodi, dehidrirao. Već je, kaže, jedva išao na wc, vene bi pucale kad su ga trebali ubosti za postavljanje braunile za infuziju, a jednom su ga, kaže, ispikali 12 puta dok nisu utvrdili da je ipak nemoguće postaviti braunilu. Nakon toga poslani su kardiologu zbog visokih otkucaja srca (150-160) koje je Petar danima imao, a kardiologinja je, kaže, zaključila da je Petru srce zdravo, ali suho te da je skroz dehidriran.
“Kad smo se vratili od kardiologa, sestra je Petru rekla: ‘Vidiš, tak si suh da ti je srce suho.’ Pitala sam je zar je dijete za to krivo, koje ne smije piti. Na ponašanja sestri požalila sam se predstojniku odjela. Rekao je da je bilo propusta, i od glavne sestre i od sestri, ali da one tu rade više od 20 godina i imaju pravo na propuste, a da takve kao ja viđa svakodnevno, dolaze i odlaze. Rekla sam da mi dijete slabi, pomozite mu, jedva ide do wc-a, iz dana u dan je nemoćniji, poduzmite nešto. Rekao je bi možda bilo najbolje da mu stave pelene. A ja nek odem doma odmoriti, da ga ostavim malo”, rekla je Mihaela Bedić.
“Da ne zaboravim spomenuti i komentar doktorica obzirom sam stalno upozoravala da je dijete lošije i da pati, da su nalazi bolji, da neka ja odem na frizuru da ima tu na Rebru”, rekla je Mihaela Bedić.
Petrova se agonija nastavila kad je 28. rujna 2018. dobio temperaturu i prebačen je na intenzivnu gdje majka više nije mogla boraviti s njim. Nekad je vrijeme posjeta bilo i samo pola sata dnevno, a Petru je bilo sve gore.
“Molili smo ih da nam omoguće da budemo što više uz naše dijete. Molili smo ih da mu pomognu i daju više lijekova za bolove jer bolovi su bili neizdrživi. Petar je nekad u 24 sata spavao samo 15 minuta. To je bilo nesporno, svaka bi sestra prenijela da Petar uopće nije spavao. Ujutro bi ga maltretirali pretragama, a popodne bi čekao da bar malo vidi svoju mamu. I ako mislite da smo se lijepo mogli podružiti i popričati, nismo. Držala sam mu bubrežastu ispred usta, drugom rukom čelo, slagala položaj da grčevi budu što manji i podnošljiviji i objašnjavala da doktori nažalost još ne daju lijek, da mora izdržati. Vapili smo da mu pomognu da ne pati. Rekli su “dajemo mu sve, možemo ga još samo uspavati, jasno vam je to?”. Sjećam se jednog razgovora kad sam jednom liječniku rekla da mi dijete pati još više, da mu je bol neizdrživa. Ne pregledavši ga, rekao mi je “dajemo mu sve što možemo, zar mislite da ako išta postoji drugo da mu ne bi dali?” Odgovorila sam mu da neka razumije, da ga kao majka ne mogu gledati kako tako trpi. Odgovorio mi je: “To je vaš problem, s tim se vi morate nositi”, ispričala je Mihaela Bedić.
Petar je, kaže, prema svakom liječniku bio pun milosti, pažljiv i sklapao bi rukice i molio ih za lijek. Kad bi mu ga odobrili, pružao bi im ruke da ih zagrli, piše Index.
