Napetosti u Ukrajini koje su počele 2014. najprije ruskom aneksijom Krima pa potom separatizmom u regiji Donbas gdje su sada ustanovljene međunarodno nepriznate republike Luhansk i Donjeck, trenutno imaju novu kulminaciju ruskim gomilanjem vojske na granici s Ukrajinom, kako u Rusiji, tako i Bjelorusiji. Dok se cijeli svijet pita što je u glavi ruskom predsjedniku Putinu, je li doista samo riječ o vojnim vježbama ili pripremama za napad na površinski najveću europsku državu, geopolitičke napetosti su na visokoj razini.
Dok je prema Google Mapsima potrebno nekih 7 ili 8 sati za dolazak do Ukrajinske granice automobilom od trga Bana Jelačića, možemo zaključiti kako je to daleko od nas. Pa ipak, Zagreb je možda daleko od Ukrajine, ali Ukrajinci nisu daleko od Zagreba.
Dapače, kako navodi Ukrajinsko veleposlanstvo u Hrvatskoj, Ukrajinci u Hrvatskoj najstarija su manjina Ukrajinaca na cijelom svijetu.
“Proces formiranja ukrajinske manjine u Republici Hrvatskoj uvjetno je podijeljen na četiri razdoblja. Prvi val – sredinom 18. stoljeća, doseljenici iz Karpatskih regija Slovačke pod imenom “Rusini” došli su na područje Vojvodine (Srbija). Odatle su se preselili u Istočnu Slavoniju (Hrvatska). Drugi val – krajem 19. i početkom 20. stoljeća Ukrajinci iz Galicije, koja je u to vrijeme bila dio Austro-Ugarske, preselili su se u Istočnu Hrvatsku (Posavinu) i Sjevernu Bosnu, a odatle – u druge dijelove suvremene Hrvatske. Treći val – migracija Ukrajinaca sredinom dvadesetog stoljeća iz Istočne Hrvatske i Bosne u druge dijelove Hrvatske. Četvrtom, suvremenom ‘valu’ ukrajinskih migranata u RH pripadaju naši sunarodnjaci koji su u ovu zemlju počeli pristizati uglavnom u potrazi za poslom početkom 90-ih godina 20. stoljeća”, navode na stranicama Ukrajinske ambasade.
Tako pored ambasade postoji i Ukrajinska zajednica Republike Hrvatske, a preko nje je Zagreb.info i stupio u kontakt s Ukrajincima koji žive u Zagrebu, ali i dalje imaju obitelj u Ukrajini. Što misle o aktualnoj situaciji, podijeljenosti građana Zagrepčana i Hrvata od kojih su neki tim Ukrajina, a drugi tim Rusija i koliko njihova obitelj i prijatelji u državi koja je 2014. izgubila Krim gledaju na ovu situaciju.
Podijeljena mišljenja o ruskoj invaziji
Profesorica Dariya Pavlešen iz grada je Ivano-Frankivsk u zapadnoj Ukrajini, a u Hrvatskoj živi već 22 godine. Živi u Zagrebu gdje predaje ukrajinski jezik i književnost na istoimenoj katedri na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
U Ukrajini ima roditelje, stričeve, tete, bratiće, sestrične, prijatelje i kumove te je s njima u gotovo svakodnevnom kontaktu. Posljednji put je u Ukrajini bila prije četiri ili pet mjeseci, a uskoro planira ponovno otići.
“Za mene je ta invazija počela upravo 2014. ovo je nastavak konflikta koji može eskalirati. Rat na istoku i dalje traje te po meni sve ovo sada je samo još jedna kriza u već postojećoj situaciji”, komentirala je Pavlešen moguću eskalaciju.
Dodaje kako u jednom trenutku ukrajinski konflikt više nije bila zanimljiva vijest iako se i dalje pucalo, a osim smrti ukrajinskih vojnika, milijun Ukrajinaca je izbjeglo iz ratom pogođenog teritorija.
Upitana o mogućnosti da Rusija doista krene u napad, Pavlešen je istaknula kako osobno nije optimistična, a ljudi u Ukrajini s kojima je razgovarala podijeljenih su mišljenja.
“Moj kum isto smatra to mogućim dok jedan moj drugi prijatelj tvrdi da neće biti invazije, kako je to samo odvraćanje pažnje”, prisjetila se Pavlešen razgovora sa svojim prijateljima i poznanicima.
Dodatno je kod odvraćanja pažnje napomenula kako Ukrajina i Rusija imaju već dva goruća pitanja. Prvo je Krim čiju aneksiju ne priznaje nijedna država, a potom je tu i separatizam na istoku, za koji se optužuje Rusija kako ne samo pomaže separatistima naoružanjem i financijama, već da su među njima i ruski vojnici. Kako se ne bi pričalo o ta dva pitanja, moguće je da su priče o invaziji treće pitanje s kojima bi se skrenula pažnja od ova prethodna dva.
“To je jedan moment kojim se može objasniti ta situacija a s druge strane ruski političari se ponašaju kao razmažena djeca koji gledaju do koje granice se mogu ponašati i dokle daleko ići. Po meni je to vrlo dobro vješto isplanirano politički i koliko vidimo zasad Putinu ekspanzija u Ukrajini uspijeva”, mišljenja je profesorica Pavlešen.
Osjeća se pritisak
Pomisao na rusku invaziju teško pada i Oksani Čuljat, Ukrajinki koja u Zagrebu živi više od 30 godina. Od nastavnice u Školi suvremenog plesa Ane Maletić, danas je ravnateljica te škole, a u Ukrajini joj žive sestra, otac i šira rodbina. Studirala je u Kijevu, a rođena je u Hersonu, gradu na jugu Ukrajine, nedaleko od Krima. U Ukrajini je zadnji puta bila prije 11 mjeseci.
“Osobno pokušavam držati u glavi kako neće doći do eskalacije jer bi to svima bilo jako teško. Kad govorim o sebi, dogodilo se da sam 91. pod uzbunama rodila sina. Kad to stranci čuju onda su uvijek šokirani. No, osobno sam prošla medijski i društveni pritisak života u ratnim vremenima (nitko nije stradao ali psiha podnosi teret) i isto sam se jako emotivno založila 2014. i naprosto nemam snage i treći put u to ulaziti sa svojim emocijama. Imam jedan zaštitni mehanizam, vjerujem da do eskalacije neće doći te površno slušam vijesti”, otkrila je Čuljat svoje osjećaje oko nevolja u rodnoj joj domovini.
Ukrajinu je zadnji put posjetila prije 11 mjeseci.
U ljudskoj je naravi da se živi svoj običan život. Jasno da ljudima smeta cijela situacija, ali ako dođe do eskalacije onda se ili bježi ili ratuje ali do tada pokušavaju i žive svakodnevni život. Svi su zaposleni svi nešto rade i ne žele pričati, izbjegavaju temu”, prisjetila se Čuljat razgovora sa svojim poznanicima u Ukrajini.
Dodala je i kako su među njima novinari u Kijevu koji su joj rekli kako se osjeća ogromni psihološki pritisak.
Dok glasine iz Ukrajine navode kako građani izvlače novac iz banaka i kako ih vlasti pripremaju na ponašanje u ratu, Čuljat u gorko-slatko smijehu navodi kako njena bliža okolina nema veće iznose o bankama, pa o tome ne bi puno znala.
“Ne znam kako se obični ljudi spremaju za rat, mislim da nikad nisu spremni”, rekla je Čuljat na tragu prethodne izjave kako njeni poznanici izbjegavaju tu temu.
“Ne mogu tvrditi za sve ali nedavno sam razgovarala s dvoje prijatelja o povlačenju banaka i računa. Znam da postoji tzv. teritorijalna obrana u koju se državljani mogu javiti ako žele proći poduku i obranu ali time po meni više ne spadate u redovno civilno stanovništvo. Koliko ja znam za civilno stanovništvo ne postoji posebna obuka ili vježbe, kako mi kažu prijatelji”, opisala je profesorica Pavlešen svoje razgovore s poznanicima u Ukrajini.
Bijeg ili borba
Osim što su Ukrajinci u Hrvatskoj dobrodošla i dobro uhodana manjina, čak je u 2021. godini bivši ukrajinski diplomat u Zagrebu Jurij Lisenko za Total Croatia News istaknuo kako mnogi Ukrajinci vole doći u Hrvatsku na ljetovanje, ali i u potrazi za poslom, pošto nažalost ekonomske prilike u Ukrajini nisu najpovoljnije.
Upitana može li se u slučaju ruske invazije očekivati veći priljev migranata iz Ukrajine u hrvatsku, profesorica Pavlešen, ne smatra to realnim zbog prevladavajućeg mentaliteta u Ukrajini.
“S jedne strane oni koji su jako skeptični (oko ruskih izjava da je u pitanju samo vježba) svejedno ne planiraju odlaziti iz Ukrajine već ostati jer to je njihova zemlja. Drugi bi tražili pomoć od prijatelja iz inozemstva ali samo da se skrene pozornost na to pitanje. Ljudi s kojima sam u kontaktu smatraju kako žive u svojoj zemlji, ne žele nauditi nikome, već da ih Rusija pusti na miru,” navodi profesorica Pavlešen.
Usporedila je trenutnu situaciju s Domovinskim ratom u Hrvatskoj. Iako je napetost blaža na zapadu države nego na istoku gdje se trenutno događaju sukobi (razlike kao i između Vukovara i Zagreba devedesetih), svejedno su svi svjesni situacije, opasnosti i žele pomoći.
Ljudi su svjesni da postoji opasnost i što se događa na istoku, a to što se život odvija donekle normalno, ne znači da je zaista tako. Imam prijatelje iz raznih krajeva koji su bili u vojsci i trenutno služe vojni rok. Ne planiraju odlaziti iz vojske, već smatraju to obvezom. Imam prijatelja iz Donjecka koji sada živi u Kijevu. Materinski mu je jezik ruski ali ne smatra Donjeck ruskim, čeka da se vrati kući i doslovno je branio kuću koja je sada na okupiranom teritoriju”, kazala je profesorica Pavlešen.
Dodala je i kako je u njenom rodnom gradu, njen susjed trenutno u istočnim rovovima, iako je Ivano-Frankivsk 700 kilometara udaljen od prve crte i mogao je komotno ostati doma.
Napeto je bilo i u Hersonu 2014. prisjetila se Čuljat. S obzirom kako je grad nedaleko od Krima, njen rodni stan imao je vreće s pijeskom i ratne zaštite dugo vremena povodom aneksije tog crnomorskog poluotoka.
“Tada smo već razgovarali da ako dođe do nečega, neka pođu k meni, kao i o slanju novčane pomoći”, prisjetila se Čuljat. Ako doista dođe do invazije, odmah bi dovela svoju sestru u Zagreb, a i 2014. godine je sudjelovala u humanitarnim akcijama kada su počeli problemi za njenu voljenu matičnu državu.
Pavlešen je također već 2014. razgovarala o dovlačenju dragih joj ljudi u Zagreb, ali želja za ostankom, kod njenih je poznanika, ipak jača.
“Pitala sam svog oca, hipotetski, što misli o tome da se preseli i on je kategorički rekao ne. Bez obzira što smo razgovarali davno prije, a pitala sam jer su u takvim godinama (imaju preko 80) da im je potrebna pomoć, ali odgovorio je kako on želi biti doma i nikud bježati”, rekla je Pavlešen.
Dodala je i kako muškarci u prvom redu imaju poriv zaštititi ženu i djecu, ali i obraniti svoju državu.
Pucnjava u Ukrajini, prepucavanja u Zagrebu
Ukrajina je daleko, Rusija još dalje, ali u tako povezanom svijetu ovo pitanje nije moglo zaobići ni domaću politiku. Dok premijer Plenković članstvo Hrvatske u NATO-u prihvaća ozbiljno, a u Ukrajini je izjavio “Krim Ukrajina” te navodi kako će Hrvatska pomoći Ukrajini, predsjednik Zoran Milanović protivi se hrvatskom upletanju u sukob, izjavivši kako hrvatski vojnici neće ići u Ukrajinu.
“Ne bih voljela da predsjednik ijedne države, u situaciji kada je Hrvatska bila u ratu, kaže kako je to samo požar i trebamo se držati podalje, kako je to rekao Milanović. Iako u vrijeme Hrvatske nije bilo toliko informacija, ipak su se Ukrajinci svrstali na stranu Hrvatske”, komentirala je profesorica Pavlešen.
Čuljat je istaknula kako Hrvatska kao članica NATO-a podupire Ukrajinu na europskom putu, ali ima i malo više razumijevanja za Milanovićeve izjave.
“Kao majka, ja svoje dijete ne bih poslala u nijedan u rat ni na stranu NATO-a ni Ukrajine. Iako sam patriot i volim svoju zemlju, naravno da je podržavam, ali radije ću povući svoje”, rekla je Čuljat.
Pored političara, različitih su mišljenja i građani.
Kako je Zagreb.info pisao prije nekoliko tjedana, na Cvjetnom trgu je osvanuo grafit kod Srpske pravoslavne crkve “Ne dirajte Rusiju” (koji je kasnije prešaran porukom “Mir gospodnji Zagrebu“).
“Za mene je normalno da svaki čovjek ima neko mišljenje o određenom pitanju, bilo bi jako zabrinjavajuće i čudno kada bi na razini države samo jedno mišljenje bilo ispravno, to govori da se ne radi o demokraciji pa mi je zato u redu da ljudi sami razmišljaju o onome što se događa i iznosi svoje stanove”, komentirala je grafite profesorica Pavlešen.
Dodala je i da joj puno znači podrška prijatelja Hrvata, te kao Ukrajinka želi razjasniti nekoliko stvari zašto podržati Ukrajinu, a ne Rusiju.
“Svaka neovisna država ima pravo na svoje određenje a Revolucijom dostojanstva Ukrajinci su dokazali da se žele okrenuti prema Europi. Vrlo je cinično da ruska strana spominje memorandum iz Budimpešte iz 1994. godine jer je to bio sporazum prema kojemu se Ukrajina odrekla postojećeg naoružanja, a Amerika Velika Britanija i Rusija potpisali su jamstvo obrane Ukrajine u slučaju bilo kojeg kršenja ukrajinske neovisnosti ili teritorijalne cjelovitosti. Rusija koja je prva prekršila taj dokument poziva se na njega, to je nevjerojatno”, debatirala je profesorica Pavlešen s ruskim argumentima koji podržava i dio hrvatskih građana.
Dodala je i kako joj nije jasno kako neki mogu podržavati agresiju, kada je Hrvatska i sama prošla napade druge države.
Upitana o grafitu, Čuljat baš nije oduševljena takvom reakcijom građana.
“Neka ti ljudi gledaju svoja posla. Hrvatska i Ukrajina su se međusobne priznale kao prve nakon osamostaljenja. Oboje su društveni narodi mentalitetom slični. Općenito, Ukrajinci su na svome teritoriju, izašli su iz Sovjetskog saveza i o čemu pričamo nakon 30 godina. Imamo generacije odraslih u samostalnoj Ukrajini. Neka svatko podržava ono što je zatekao”, poručila je Čuljat.
Obje su složne u poruci kako Ukrajina nikoga nije napala.
Politika je jedno, ljudi su drugo
Kako kod dijela građana ratne rane još uvijek nisu zacijelile, te dio građana ne razlikuje građane Srbije od Miloševića, Šešelja i drugog društva koji su harali užas i krvoprolića krajem prošlog stoljeća, Pavlešen ipak radi jasnu distinkciju između ruskih političara i Rusa.
U Rusiji ima brojne kolege znanstvenike, te iznimno cijeni rusku kulturu i književnost.
“Jedna je stvar politika Rusije (koja ide i protiv njihova naroda jer milijuni odlaze u naoružanje umjesto u poboljšanje života rusa) te mogu odvojiti rusku politiku od običnih ljudi. Nemam nikakve mržnje prema Rusima, jedino želim da moji roditelji mogu mirno spavati i da se Ukrajinci mogu osjećati sigurno”, objasnila je Pavlešen svoje osjećaje.
“Privatno imam prijatelja koji su Rusi i možda i podržavaju trenutačnu politiku ali ako nekoga poznajete 30 godina naprosto ne dižete to pitanje. Ostanete na ljudskim relacijama”, otkrila je Čuljat.
Na kraju, i Čuljat i Pavlešen ustraju u nadi kako do rata neće doći.
Kao profesorica jezika i književnosti, Pavlešen smatra kako se puno toga može postići dobrom voljom i riječima.
“Iskreno se nadam da neće biti sukoba i sve se može riješiti na drugi način. bez vojne i financijske pomoći, mislim da smo zaslužili živjeti u situaciji mira. Diplomacija je najveća pomoć, način na koji bi civilizirani svijet trebao riješiti takva pitanja, a ne ubijanjem aneksijom, sankcijama”, zaključila je profesorica Pavlešen u nadi kako za ovoga života više neće biti ratova, pandemija i kataklizmi.
