U posljednje se vrijeme hrvatskim javnim prostorom počela širiti teza da zakon o obnovi Zagreba nakon potresa predviđa da će svi hrvatski građani, s naglaskom na one slabijeg imovinskog statusa, morati plaćati za obnovu skupih nekretnina bogataša koji žive u, potresom najpogođenijem, centru grada.
Od parlamentarnih stranaka ovu tezu najžešće zastupa liberalna stranka Fokus, a ona na žalost nailazi na sve više pobornika diljem zemlje. Što se tiče građana, čini se da većini nije toliki problem pomoći unesrećenim Zagrepčanima, već da mišljenje o tome postaje vrlo negativno tek kada se u obzir uzme socijalni status vlasnika najoštećenijih nekretnina u centru.
Da ovo nije istina nego zlonamjerni politički spin, dokazao je indexov Nenad Jarić Dauenhauer u članku na tom portalu. On smatra da je ta teza opasan populizam jer cilja na podjelu građana iz ostatka Hrvatske koji su navodno siromašni i onih iz Zagreba koji su navodno imućniji. U ovoj je logici jedna od problematičnih teza ona o bogatim stanovnicima centra grada i skupim stanovima u centru.
“Autori te teze najvjerojatnije nikada nisu živjeli u centru Zagreba niti imaju rodbine ili prijatelja u njemu. Ako pak jesu, onda vjerojatno imaju neke skrivene agende zbog kojih obmanjuju javnost. Kako god bilo, da su uistinu odgovorni političari ili opinionmakeri, trebali bi se barem potruditi upoznati s točnim informacijama i takve predstaviti javnosti”, piše Jarić Dauenhauer.
Iz popisa stanovništva 2011. godine navodi podatke kako je tada u četvrti Donji Grad živjelo 33,341 osoba od čega je bilo čak 16.119 ekonomski neaktivnih osoba. U te neaktivne spadalo je 11.265 umirovljenika, 453 osobe koje se bave obavezama u kućanstvu, 3.153 učenika ili studenata i 1.248 ostalih neaktivnih. od ovih ostalih, zaposlenih je bilo 15.410, nezaposlenih 1.906 te 6 osoba nepoznatog statusa.
“Drugim riječima, više od pola stanovnika Donjeg grada nema primanja ili živi od mirovina čiji je prosjek u Hrvatskoj oko 2.500 kuna. Kada se gledaju drugi dijelovi Zagreba, upada u oči da je udio umirovljenika u odnosu na zaposlene u Donjem gradu među najvišima”, smatra Jarić Dauenhauer.
Dodaje i kako novopečeni bogataši uglavnom biraju lokacije sjeverno od centra, primjerice, na Pantovčaku, području sjeverno od Britanskog trga, iznad Vlaške te Šalatu i Srebrnjak. To su zone gdje su nekretnine novije i ostale su relativno neoštećene potresom, to jest barem nemaju previše strukturalnih oštećenja. Iako to ne znači da nema imućnijih koji žive u centru, ovaj novinar zaključuje da oni tamo definitivno nisu većina.
Jarić Dauenhauer piše i da je druga problematična teza u tvrdnji da bi siromašni Hrvati trebali plaćati obnovu skupih nekretnina u centru Zagreba ta da u tamo uopće nema posebno skupih nekretnina. Tako navodi podatke godišnjeg pregleda tržišta nekretnina u Hrvatskoj prema kojima se medijalna cijena stanova u centru Zagreba 2019. godine kretala oko 1750 eura po metru kvadratnom.
“Zanimljivo je pritom vidjeti da su postignute medijalne cijene kvadrata stana u Zagrebu slične onima u Istarskoj i Primorsko-goranskoj i Zadarskoj županiji, a niže nego u Splitsko-dalmatinskoj i Dubrovačko-neretvanskoj.
To što netko u nekom oglasniku na internetu za kvadrat stana traži više od 2.000 eura ne znači baš ništa. Važan je podatak koji govori o tome kolika je stvarno postignuta medijalna cijena, a ona je upola manja od one koju nam pokušava podvaliti ekipa okupljena oko Fokusa. Netko može za kvadrat stana u centru Zagreba tražiti i 10 000 eura, no to ne znači da taj stan toliko vrijedi. Kvadrat stana vrijedi onoliko koliko vrijedi na tržištu, sučeljavanjem ponude i potražnje”, piše Jarić Dauenhauer.
