Dok se štete nastale od poplava tijekom vikenda još uvijek zbrajaju, građane sve više zanima gdje je zakazalo i kako to da se poplava takvih razmjera uopće mogla dogoditi? Je li kriva loša i neodržavana infrastruktura, je li ipak potres odnio danas na gradskom sustavu odvodnje ili su si, kako to tvrdi zagrebački gradonačelnik, građani sami krivi za štete?
Dva su stručnjaka za Jutarnji list pokušala odgovoriti na to pitanje i ispada da situacija nije toliko jednostavna. Oni navode četiri ključna problema koja su dovela do katastrofalne situacije kojoj smo svjedočili posljednjih nekoliko dana.
Jedan od problema svakako je glavni sustav odvodnje središnjeg dijela Zagreba koji datira još iz prijelaza s 18. na 19 stoljeće.
“Na temelju tadašnjeg broja stanovnika i stambenih objekata, izračunat je potrebni kapacitet odvodnje. Nekontroliranom urbanizacijom grada došlo je do prevelikog pritiska na sustav čiji se kapaciteti nisu proširivali i sad imamo ovakve posljedice”, pojasnio je Stjepan Kordek s Instituta građevinarstva Hrvatske za Jutarnji list.
S njime se slaže i Vjenceslav Slijepčević, istaknuti stručnjak za pitanje odvodnje, koji je za spomenuti dnevni list rekao da “Zagreb ima oko 30.000 kilometara vodovodnih cijevi. Veliki dio njih je od azbesta, betona ili PVC-a. Te cijevi zbog dotrajalosti pucaju, a voda istječe i nanosi pijesak na ostale cijevi koje pod težinom pucaju, što u konačnici dovodi do poplava za velikih kiša ili se urušavaju kolnici. Cijevi se jednostavno moraju zamijeniti.”
Drugi problem je u mješovitom sustavu odvodnje koji ima Zagreb. To znači da u isti sustav odlaze fekalne i oborinske vode te se ulijevaju potoci s obližnjih brda. Ova dva stručnjaka smatraju da gradski sustav to ne može podnijeti i da bi se u budućnosti trebao raditi na odvajanju sustava odvodnje oborinskih voda od sustava odvodnje fekalnih voda.
“Voda s krovova u pravilu je čista i njoj bi se trebao omogućiti slobodan protok u zemlju, a ne je usmjeravati u postojeću odvodnju. No, za to je potrebno imati što više zelenih površina, a u Zagrebu je sve asfaltirano i betonirano”, kaže Kordek te dodaje kako su problem i asfaltirana parkirališta te da bi se ona trebala sastojati od poroznih travnatih kocki kroz koje bi prolazile oborinske vode do ugrađenih kolektora i separatora te bi se pročišćena voda upumpavala u rijeku Savu.
Jasno, problem je i neodržavanje sustava odvodnje što pokazuje činjenica da je Miramarski pothodnik 70-tih godina bio jednako poplavljen kao i 50 godina kasnije. Ova dva stručnjaka slažu se kako je problem u preslabim crpnim pumpama ugrađenim na tom objektu, kao i na većini pothodnika koji su poplavljeni.
Kordek smatra da sadašnji sustav ne može podnijeti veliki pritisak vode u kratkom vremenu, a da bi ugradnja jače crpne stanice mogla koštati i do 2 milijuna kuna.
Doduše, veliki problem zaista je bila i sama količina padalina. ” Ne možete sustav odvodnje graditi i dimenzionirati prema ekstremnim padalinama koje se događaju jednom u 50 ili 100 godina. To bi jednostavno bilo neisplativo i preskupo”, smatra Kordek, no oba stručnjaka zaključuju da se štete mogu i moraju smanjiti održavanjem i nadogradnjom infrastrukture.
