Svjedokinja užasnog raketiranja: ‘Prvo sam mislila da je Grički top, ali znala sam da se ne može čuti do Petrinjske, leđa su mi bila krvava’

Foto: Zagreb.info

Odajući počast Svibanjskim žrtvama, od kojih je sedmero poginulo, a 205 ih je bilo ozlijeđeno u raketiranju Zagreba 2. svibnja 1995. godine, gradonačelnik Tomašević istaknuo je kako se svi sjećaju gdje su bili tog dana i koliko su se brinuli za svoje bližnje.

“Želimo odati počast žrtvama, dati na znanje da ih Grad Zagreb neće zaboraviti i s druge strane, da se nadamo da se rat više nikad neće ponoviti i da Zagreb više neće biti raketiran”, rekao je gradonačelnik Tomašević.

Jedna od ozlijeđenih civila u tom napadu ujedno i članica udruge Hrvatskih civilnih stradalnika Grada Zagreba i zagrebačke županije je i Biserka Markiola.

Biserka Markiola (lijevo) i Tomislav Tomašević, Foto: Zagreb.info

Također je došla položiti vijenac ispred spomen ploče na Trgu svibanjskih žrtava, a pritom se i za Zagreb.info prisjetila tog užasnog.

Tog je dana radila u stambenom poduzeću u Petrinjskoj. Odjednom je samo grunulo, nije uopće znala što se dogodilo, samo je osjetila udarac po leđima.

“Nije bilo nikakve sirene, samo odjednom udar. Prvo sam pomislila da je top na Griču, ali znala sam da se ne može toliko čuti do Petrinjske. Jednostavno sam se okrenula i dobila udarac u leđa. Nisam bila svjesna da sam ranjena, nego sam tek nakon par minuta pipnula leđa (jer mi je nešto bilo čudno) i vidjela sam da su mi ruke bile krvave”, prisjetila se Biserka.

Iako ozlijeđena, uspjela je ući u jedan frizerski salon, gdje je pričekala dolazak hitne, kojoj je, po njenoj procjeni, trebalo 10 minuta ili manje. U vozilu je bilo više njih i svi su završili na zagrebačkoj traumi gdje su, kako kaže, “po nekakvom redu sređivani”.

“Jedno dva sata sam čekala. Sve je bilo puno krvi, a redovne pacijente su maknuli sa strane. 17 dana sam bila na infuziji imala i upalu vena, nisam mogla tada ni hodati ni do WC-a, iako sam probala”, prepričala je Biserka užase svog ranjavanja, jednom kad ju je prošao prvotni šok.

Iako oporavljena i u mogućnosti hodati, i dalje ima ozlijeđenu kralježnicu, te glere od vrata do pete.

“Rekli mi da sam kao sir ementaler”, kazala nam je uz gorki podsmijeh.

Na upit kako su tada novinari i vodeći ljudi objašnjavali da se sirena nije oglasila, rekla je kako se ne sjeća, a nikoga nije niti ispitivala, jer joj je bilo dosta muke.

Zanimljivo, jednom kad je bila u bolnici nije strahovala od novog bombardiranja.

“Nisam uopće razmišljala o tome. Bila sam na drugom katu, sa staklenim prozorima. Kad je sljedeći dan zatulila sirena onda su nas odveli u hodnik, a tamo je isto bila staklena stijena”, opisala je Biserka boravak u bolnici tijekom tih opasnih dana.

No, najgore je ipak bilo, što nije znala kako joj je kćer. U to je vrijeme išla u gimnaziju u Križanićevoj, čije je dvorište također iskusilo raketni napad.

“Bila sam sva u šoku. Mobitela nije bilo a telefoni nisu radili”, prepričala je Biserka komunikacijske probleme tadašnje tehnologije.

Dok su užasi raketnih napada iza nas, svi koji su se okupili u ponedjeljak na Trgu svibanjskih žrtava, psolai su dvije jasne poruke: da žrtve napada nikad neće biti zaboravljene, ali i da je rat zlo koje se Zagrebu, a i Hrvatskoj, više nikad ne smije ponoviti.


Komentari