Može li itko dati odgovor na pitanje: ”Kako pomoći izbjeglicama, a spriječiti ulazak terorista?” Čini se ne može, a koliko je odgovor hitan i nužan nije potrebno dodatno objašnjavati. Europa se nalazi pred kolapsom, a zidovi se dižu baš kao što su se dizala u ona najmračnije vremena suvremene europske povijesti.
Do jučer smo na vijesti o sve većem broju očajnika koji se iz ratom zahvaćenih područja pokušavaju dokopati europskog tla ne bi li pobjegli od neizbježne i nemilosrdne smrti, ostali zaprepašteni, ali samo na kratko. Već nakon minuta vratili bi se svojoj svakodnevici i pitanjima poput onog kako preživjeti tekući mjesec, zaposliti i othraniti djecu, pronaći posao, riješiti se kredita i slično. Znate kako kažu, dok se ne događa pred našim vratima nevažno je – to se još jednom pokazalo točnim. Na kraju krajeva, tko bi nam zamjerio kada u vlastitoj državi dio građana živi gore od bilo kakvih izbjeglica? No, to je tema za neke druge rasprave, rasprave koje doduše vodimo godinama, ali ni njima ne nalazimo rješenje. I evo, dolazimo do ključnog problema, problema koji je očito zajednički svim europskim državama, preciznije onima koji se nalaze upravo u Europskoj uniji. Riječ je o kratkoročnosti koja nas je utopila i Europu dovela pred kolaps. Kratkoročne odluke i promišljanja došla su na naplatu i poljuljala čak i neke od temeljnih vrijednosti Unije, vrijednosti na koje su se države članice (prva Njemačka) bezuvjetno pozivale. Podižemo zidove baš kao i u najmračnija vremena suvremene europske povijesti. Očito iz te mračne povijesti, nismo ništa naučili jer smo davno obećali: ‘Više ih nikada nećemo podizat!”.
Prekršili smo obećanje koje smo sami sebi dali i na kraju, suočili se s problemom za kojeg se sve ove godine nismo ni trudili pronaći rješenje,a ne možemo reći kako za njega nismo znali i kako su krikovi očajnika bili sve glasniji. Tisuće i tisuće izbjeglica koje u zadnjih godinu dana pokušavaju doći do Europe kao i sve brutalniji napadi ISIL-a nisu nam bili dovoljni za povezati dva i dva te doći do zaključka kako će dio očajnih pokušati pronaći spas na našim prostorima te da će se s istima pokušati provući i oni zbog čijih se djela ledi krv u žilama te kojima mir i sloboda nije glavni i najvažniji cilj?
Dogodilo se sve navedeno. I što sada? Ima li tko odgovor na pitanje: ”Kako pomoći izbjeglicama, a spriječiti ulazak terorista?” Prosvjedi i peticije za zabranu ulaska izbjeglica rješenje su koje će nas spasiti? Suludo. Kvote državama kao rješenje ove izbjegličke krize još su luđa priča, odnosno ponovo – kratkoročno rješenje. A kako se prolazi s kratkoročnim rješenjima imamo priliku vidjeti na ovim fotografijama. Nisu nas pripremili, prepali smo se i ovo je rezultat.
Kao i uvijek, najviše će nastradati nevini. Europo, srami se! Toliko udaraca i lekcija kroz povijest, a samo malo zdravog razuma i iskustva svih tih intelektualaca koji sjede po EU institucijama moglo je spriječiti ovakve scenarije, scenarije koji nisu ništa manje strašni od onoga što čine najveći krvnici 21. stoljeća. Očekuje li i ovu djevojčicu sudbina Aylana Kurdija? Odgovor je i više nego očit jer pogađate, rješenje problema se ne nazire. Podižu se zidovi. Pametnome dosta.
