‘Službeno smo umrli’: Zagrepčanka brutalno iskrena o reklami na Vjesniku i onome što stoji iza nje

Foto: Srdjan Vrancic / CROPIX

Zagrepčani su se nemilo iznenadili kad je prije par dana neboder Vjesnika, nekadašnjeg medijskog diva, presvučen u novo ruho – u golemu reklamu za novu kolekciju jedne jednog modnog diva. Iako će reklama tamo stajati do 7. studenoga, mnogi su nezadovoljni ovakvim ishodom, a među njima je i jedna bivša novinarka istoimene medijske kuće.

“Sutra je novi dan  🙂 Ili ga neće biti.
Kad je Vjesnik osvanuo u novoj ulozi podloge za reklamu i službeno smo umrli. I mi koji smo u ovoj zgradi proveli godine, i oni kojima je ova zgrada simbol Zagreba”, Započela je Andrea Stalcar Furac.

Ne zavirujte ispod reklame, ništa tamo nećete naći

Foto: Srdjan Vrancic / CROPIX
Foto: Srdjan Vrancic / CROPIX

“Kao grad i kao ljudi umrli smo iznutra. Nije to samo pitanje zgrade i lokacije jer u Zagrebu sve ima svoju cijenu. U Zagrebu sve košta van pameti. Zagreb je pretvoren u marketinški poligon gutača vatre bez kompasa. Nebo nad gradom mjeri se kvadratnim metrom reklamnog i stambenog prostora. Ne zavirujte ispod reklame, nepotrebno je. Ništa tamo nećete naći. Nema sadržaja. Ono što ja za nas i za vas, to je na površini platna, servirano da platite i nosite. Ne pitaj zašto, ni koliko, samo grabi. Dok ide. A ide, dugo i mučno. Taman toliko da se grad probudio sa sasvim novom vizurom koja nam jasno daje do znanja da i pogled košta. Da je sve moguće. Da smo samo putnici u prolazu koji će, gunđajući za sebe, kad-tad pokleknuti pod pritiskom interesa.”

Grad je postao ‘zdjela bez dna’


Ljudi su višak. Neljudi su na cijeni. Isti oni koji su u ovaj grad došli da bi ga iscrpili do razine podloge za reklamu. Da bi od njega napravili ruglo. Da interes postane histerija pa i to sjebu žderući samima sebi iz usta. Zagreb je danas poput staklene kocke u koju seljačine daju ugravirati glave supruga, punica, ljubavnica ne bi li se pokazali bajama. Pa te na svakom uglu dočekuje neka spodoba tupog čela i praznog pogleda. Oni koje mame nisu okretale na bok dok su bili mali, pa im šija nastavlja bulju. Njihove žene u liku ofucanih plavuša , preglasne i vidno pretjerane gestikulacije, ionako preširokih zglobova za salonke koje pod njima stenju, ovdje su kako bi nam dale do znanja što je život. Grad koji ih je nespretno udomio pretvoren je u zdjelu iz koje se grabi. Zdjelu bez dna. Onu od koje su pobjegli od straha da će još jedna usta viška onemogućiti njihov zalogaj. Pa ih poslalo u svijet.”

Foto: Srdjan Vrancic / CROPIX

‘Ima Mile pravo’

“Naslušala sam se tih priča o ljudima koji su u ovaj grad došli s jednom plastičnom vrećicom. I preko noći postali milijunaši. Ta najlonska vrećica u meni izaziva bijes. Kreirala sam fil o ljudima s vrećicama. A uvijek se ponavlja. Baš ta scena…..likova s najlonskim vrećicama koji su se trbuhom za kruhom dotepli do nekoga iz selendre koja ih povezuje, kako bi prenoćili i dočekali novi dan. Je, tak je, sutra je novi dan. Ima Mile pravo. Sutra je novi dan, još jedan dan za utaživanje gladi i žeđi naših sugrađana u pohodu na grad. Turski osvajači su mila majka. Nakon ovih ne ostaje ništa. I kad je Vjesnik osvanuo kao gigantska reklama Zagreb je konačnu umro. A kad grad umre, znači da su iscrpljeni i zadnji tragovi građanske kulture. Ostala je samo zdjela. Prazna. Od svega prazna. Nadam se da se razumijemo. Reklama na Vjesniku nije samo reklama. Ona je poruka gradu i ljudima. Onima u kojima još ima malo kaprica. Da smo stranci u vlastitom gradu, i da ćemo kao takvi i završiti. A da smo na vrijeme skužili poantu te jebene najlonske vrećice, istinski sadržaj, ne bi ovako nasjeli. Da bismo sebe zamuljali pretvorili smo vrećicu u kvazi borbu za okoliš. Kakti, bavimo se višim temama. Za to vrijeme vrećica nam je završila na glavi, sve čvršće stegnuta dok ne nestane zraka. Pri zadnjem udisaju mi ćemo spašavati kitove na nekim sjevernim morima”, napisala je Stalcar Furac.

Komentari

loading...