PSIHOZA KORONE: Ravnateljica Vrapča o onima koji vjeruju da je virus tu kako bi nas čipirali i kontrolirali

Photo: Robert Anic/PIXSELL

U ovoj situaciji treba pokušati smanjiti udio neugodnih sadržaja i nastojati vrijeme ispuniti lijepim stvarima i onima koje nas potiču da budemo bolji, savjetuje dr. Petrana Brečić, ravnateljica Klinike za psihijatriju Vrapče, s kojom su razgovarali iz 24sata o najvećim izazovima koje je pandemija korona virusa postavila pred nas te tome kako bi nas sve ovo što prolazimo u zadnje vrijeme moglo promijeniti.

Može li ova situacija povećati rizik od ozbiljnih mentalnih bolesti, kakav razvoj situacije tu treba očekivati?  

– Jedan dio psihičkih smetnji i poremećaja u ovakvom okruženju značajnije je određen samom ugrozom, dok je drugi značajnije određen odgovorom na tu ugrozu, iako se u većine slučajeva ti čimbenici isprepliću i međudjeluju. Upravo s obzirom na te složene međuodnose, različite psihičke smetnje javljat će se u različito vrijeme te se mogu očekivati i u različitih skupinama ljudi.

Primjerice, osobe koje su zahvaćene zarazom mogu razviti razne psihičke smetnje, već prema tome kada su i u kojoj mjeri one ili njima bliske osobe bile izložene. Tako osobe koje su oboljele od COVID-19, a pogotovo one koje su pretrpjele teške oblike bolesti, poput onih koje su bile podvrgnute intenzivnom liječenju, ili su bili na respiratoru –  mogu razviti izrazitije anksiozne smetnje, a neke čak i PTSP. Niti tu nije moguće generalizirati jer se pokazalo i kako sam virus djeluje na strukturu i funkciju živčanog sustava te time može i sam biti uzročnikom brojnih psihičkih smetnji.

Ovdje svakako vrijedi izdvojiti i osobe koje su u okvirima svojih poslova bile izložene opasnostima zaraze, kao što su primjerice zdravstveni djelatnici te mnogi drugi, takozvani esencijalni djelatnici. I kod takvih se osoba, već s obzirom na druge čimbenike, mogu očekivati razne anksiozne smetnje, bilo one koja nastaju iznenada, traju kraće vrijeme, ili se kronificiraju, bilo da se radi o kroničnom tipu anksioznosti, depresije ili nečemu drugome. Nešto neizravnijim opasnostima zaraze izloženi su primjerice bližnji oboljelih osoba, ili pak esencijalnih djelatnika kojim su bile određene protuepidemijske mjere.


U vremenskom razdoblju neposredno nakon izloženosti samoj ugrozi, kod većine osoba koje će razviti psihičke smetnje mogu se očekivati one anksioznog tipa, dok se kasnije, s protokom vremena razvijaju ili depresivni poremećaji, ili kroničniji oblici anksioznih poremećaja, poput primjerice PTSP-a.

Mislim da će se u budućnosti veliki broj ljudi naći u demoralizaciji – vječitim pitanjima ‘kako će to biti’, ‘hoću li ja to moći’, ‘hoće li se to ostvariti’, uz izrazitu tjeskobu. U osnovi svega je opet strah od nepoznatog, budućnosti za koju ne znamo kakva će biti…

Kako si u ovim specifičnim okolnostima pomoći kod osjećaja tjeskobe, depresije, straha ili stresa, a da to nisu alkohol ili tableta? 

– Prije svega važno je prepoznati tjeskobu koja se ventilira u raznoraznim simptomima.

U tome smislu svakako je najznačajnije uspostavljanje i održavanje okvira, svakodnevne rutine. Iako upravo najmanje pozornosti usmjeravamo na rutinu ona je od presudne važnosti, kako za tjelesno tako i za psihičko zdravlje. Ona nam daje privid sigurnosti. Uostalom, većinu najosnovnijih potreba zadovoljavamo kroz rutinske poslove, potrebu za hranom i tekućinom, spavanjem i slično. Nakon toga se možemo pozabaviti sadržajem. Tu također vrijede neka osnovna pravila, na primjer pokušati smanjiti udio neugodnih sadržaja, a povećati udio onih povoljnih. Važno je ograničiti vrijeme izloženosti neugodnim stvarima te nastojati vrijeme ispuniti lijepim stvarima i onima koje nas potiču da budemo bolji.

Drugim riječima, ne treba djelovati samo reaktivno, odnosno samo odgovarati na izvanjske poticaje, bili oni dobri ili loši, već djelovati proaktivno u smislu  postavljanja budućih ciljeva.

Kako će se sve ovo odraziti na mlade generacije, pogotovo djecu koja dobar dio godine nisu išla u školu? Koliko na njih utječe nesigurnost i strah koji osjećaju roditelji ili činjenica da se ne mogu normalno družiti s vršnjacima? 

Nepovoljni životni događaji i razni stresovi mogu u toj osjetljivoj razvojnoj dobi stvoriti osjetljivost, odnosno predispoziciju za razvoj raznih psihičkih bolesti u odrasloj dobi. No s druge strane, upravo mladi imaju izrazito velike prilagodbene kapacitete, te ih u tome smislu svaki štetni utjecaj može naučiti i nekim dobrim stvarima poput razvijanja tolerancije i solidarnosti.

No, teško je govoriti općenito o mladima, jer se oni jako razlikuju s obzirom na dob.

Primjerice, kod manje djece utjecaj roditelja je puno izraženiji. U tome smislu važnije je što roditelj čini nego što govori, a izrazito je loše kada šalje dvostruke poruke. Način na koji roditelj doživljava ovu krizu jako će utjecati i na njihovu djecu. Adolescenti su, pak, više oslonjeni na svoje vršnjake, te svoje potrebe ostvaruju u intenzivnijim socijalnim umreženjima. Stoga će njima posebno teško pasti bilo koji vid restrikcije.

Nema koristi od ljutnje na pojedine oblike ponašanja mlađih članova našeg društva. Moramo znati kako je njihova ličnost još u razvoju i kako oni naprosto nemaju tako izgrađene mehanizma obrane koji bi, s pozicije odraslih, bili posve konstruktivni. Mladi teže kontroliraju nagone i teže slijede upute, pa je u tom smislu odgovornost opet naša. Naći načina motivirati ih i zainteresirati kako bi i oni pridonijeli zajedništvu i osjećaju povezanosti u solidarnosti i činjenju dobra.

Kako objašnjavate činjenicu da veliki broj ljudi vjeruje da je virus stvoren u laboratoriju i pušten namjerno, da bi nas netko čipirao i kontrolirao? 

– Svatko ima pravo misliti što hoće i kako hoće. I to treba poštivati. Jako smo različiti; i po svom obrazovanju, interesima, sustavu vjerovanja, a nadasve smo različiti po svom unutarnjem ustroju. Mišljenje, kao najsavršenija spoznajna funkcija u službi je oblikovanja stvarnost i prema unutarnjim potrebama. Čovjek ima potrebu osmisliti sve što se oko njega događa, a kako se ova situacija doista teško osmišljava u pokušaju iznalaženja smisla određuju se raznorazni krivci. Sve u funkciji  iznalaženja krivca kako bismo situaciju bolje kontrolirali, a time i smanjili tjeskobu pred nepoznatim. Netko je tome skloniji, a netko nije.

I nije problem u različitosti mišljenja; problem je kada takvo mišljenje postane destruktivno, kada postaje osnova nekonstruktivnog ponašanja i kada posljedice takvog mišljenja počinju ugrožavati druge ljude. Posebice kada se negira bolest, kazala je ravnateljica klinike Vrapče za 24sata, a cijeli intervju možete pročitati na LINKU.

Komentari

loading...